…A ova duša je očigledno bila u panici.
“Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi j….”
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
…A ova duša je očigledno bila u panici.
“Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi je ovo trebalo? Šta mi j….”
Dopada mi se ovaj šablon “sedam po sedam, nedeljni kontigenti”. Možda bih mogao da ga primenim na standardna objavljivanja. Razmisliću o tome.
U međuvremenu, da vidimo kako nam se pokazuje druga nedelja fotografija sa raspusta. Ah, bilo je zanimljivo: putovanje kroz Rumuniju do pivnica Negotinske krajine, pa nazad desnom stranom Dunava, do mosta kod Smedereva… Svašta se našlo u objektivu.

Krenimo redom.
Nastavite sa čitanjem… “Sedam za sedmicu (3-49..55): 18-24. avgust 2013.”

Kada staricom postanem odevaću se u purpur
Uz crveni šešir koji se ne slaže, niti mi paše
I trošiću penziju na rakiju i letnje rukavice
I satenske sandale, tvrdeći da nemam para ni za ‘lebac.
Sešću na pločnik kada se umorim
I grabiti uzorke u prodavnicama i stiskati alarmnu dugmad
I drljaću štapom po gelenderima
I nadoknadiću za trezvenu mi mladost.
Izlaziću u papučama na kišu
I brati cveće u tuđim baštama
I naučiti da pljuckam.Moći ću se odevati u grozne košulje i nagojiti se
I jesti kilo i po kobasica u cugu
Ili cele sedmice samo hleb i turšiju
I gomilati olovke, hemijske i podmetače za piva i stvari u kutijamaNo sada moram imati suvu odeću
I plaćati kiriju i ne psovati na ulici
I pružati dobar primer deci
Moram zvati prijatelje na večeru i čitati novineA možda bi trebalo malo da uvežbavam?
Da se poznanici ne šokiraju previše i iznenade
Kad odjednom ostarim, i počnem da se odevam u purpur
Dženi Džozef, 1961
Prepev na srpski: Vladan Aleksić
Gazda objavio raspust? Ne mislite, valjda, da smo se brčkali po nekim egzotičnim mestima, veselo ispijajući koktele? E, kamo sreće…
Ovih dana, na nekom drugom mestu, raspravljasmo o sumiranju jedne od najblistavijih karijera u rok muzici koja, na našu radost, još uvek traje.
Neko ne može bez doze adrenalina, pa to ti je.
Nije baš toliko zanimljivo kao vožnja gradskim putničkim automobilima po bogazama planine Radan, ali ajde-de, uvažavamo im trud.
Da vas ne bih kao zmija žabu davio zaostalim fotografijama projekta “jedna na dan“, dogovorićemo se ovako: objaviću tri priloga po sedam fotki i time namiriti avgust. Biće to po sedam fotki za sedam dana iz tog perioda i hajde da ne licitiramo sitnice – fotografijom sam se bavio, pa sam se bavio – nema veze ako je bilo dana odmora, zar ne?.
Tekst je skraćen, a linkovi tipični, kao i uvek. I da vas ne gnjavim ocenjivanjem: bio je to jedan veliki mišn akomplišd. Uostalom, bilo je da se bira.
Ako pratite moje paroksizme na fejZbuku, videćete i više kroz koji dan.

Pa, da krenemo.
Nastavite sa čitanjem… “Sedam za sedmicu (3-42..48): 11-17. avgust 2013.”
Америка (тј, САД, да будемо прецизни) и Јапан би могле да се сврстају међу земље опонашалице. Виде негде нешто па ураде то код куће. Разлике почињу кад крену то да раде: Јапанци ће да то терају даље, побољшавају и дотерују, док не буде боље од оригинала. Амери, међутим, воле да то што више личи на оригинал. Колико се, у ствари, разликује од тог оригинала, није им битно.
Шарлотсвил је месташце у Вирџинији, одакле потиче Томас Џеферсон. Овај је, као прародитељ много тога америчког, остао запамћен и као архитекта. Такође је био и амбасадор у Француској баш у време револуције, па је осим збирке вина донео кући неке идеје из тамошње архитектуре. Пре свега беле стубове на прочељима, које су Французи, у ренесансном заносу, мазнули од старих Грка.
Зато данас Вирџинија, а мање више и цела Америка, слабо имају неке своје архитектуре. Вирџинија опонаша Џеферсона (а он Французе, ови Грке) и на све стране се дају видети зграде од тамноцрвене цигле са белим стубовима. Видео сам чак и једну керећу кућу у том стилу.

(нешто већа слика је овде)
Preganjali smo se ko će da napiše. Svako je našao razloge da se izvuče od posla. A reč se mora izgovoriti.
Nije reč o tome da ostaneš bez teksta. Najzad, najbolje predstave tome i služe: da te ostave bez teksta. Svrha umetnosti je da te izbaci iz koloseka i da usadi u tebe misao koja će te učiniti drugačijim. Sve ostalo je nebitno.
Naravno, pohodili smo koncert “The Wall” u Beogradu. Nekoliko jakih razloga je tome bilo. Želeo sam da zaokružim celinu koju sam načeo kad sam u zimu potkraj 1979. godine mesec dana neprekidno preslušavao tek kupljeni album svoje omiljene grupe. Hteo sam da se suočim sa čovekom o kome je moje mišljenje palo nakon što sam ga video kako se kompromituje u pokušaju da skrene pažnju na sebe tokom dve duge decenije lutanja. Hteo sam da pokažem svojoj ćerki, koja više nije dete, kakav je bio mentalni prostor mog odrastanja, jer te slike su bile važne kad sam imao četrnaest i petnaest godina.
I najzad, hteo sam da vidim spektakl za koji je na naslovnoj strani New York Timesa bilo napisano: “The best show in history of rock’n’roll. Period.”
Da zavirimo.