A sad malo ekstremnih sportova, kao ponekad ponedeljkom.
U kratkom TV izveštaju o ovom ludaku, novinarka agencije Reuters navodi da je lik inspiraciju za svoj stil penjanja pronašao u majmunima i Spajedermenu…
Pa dobro, može i tako. ![]()
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
A sad malo ekstremnih sportova, kao ponekad ponedeljkom.
U kratkom TV izveštaju o ovom ludaku, novinarka agencije Reuters navodi da je lik inspiraciju za svoj stil penjanja pronašao u majmunima i Spajedermenu…
Pa dobro, može i tako. ![]()
Bože, pomiluj ove bezgrešne. Mi, grešni, već imamo s kim ćemo da se milujemo.
Naizgled su mediji počeli da se bave onim čime bi i trebalo. Doduše, prostor za životno bitne informacije o tome šta je jutros najbolji sportista od kada postoji Srbija dao za
doručak svom kućnom ljubimcu nije smanjen, ali raduje što priča oko lažiranja raznih diploma još uvek ne jenjava. Da li je glavni razlog života ove priče lično ne-angažovanje bivšeg PPV-a, kako je i obećao onima koji ne znaju svoj posao?
Priznajem da sam u početku mislio da će se sve završiti kao onomad sa aferom “Indeks”. Isto tako priznajem da me se ta misao nije u potpunosti povukla, ali dok god se čitava afera vodi kao akademska, a ne politička tema (mada se i pre raznih studentskih protesta tu teško povlačila granična linija).
Freedom of choice
Is what you got
Freedom from choice
Is what you want
U životu često naletimo na potrebu da biramo između dve ili više opcija. Kada smo mali, kukamo zato što roditelji biraju umesto nas i jedva čekamo da dobijemo mogućnost slobodnog izbora… A onda nastaje frka. Time smo dobili i slobodu da donesemo pogrešnu odluku te posle ne možemo optužiti nekog drugog za posledice. Ona alternativna odluka, za koju se ispostavi posle da je bila ipak prava, po teoriji o paralelnim univerzumima nam je život u njemu usmerila u nekom drugom, povoljnijem toku, i iz ovog stvarnog života možemo samo da u glavi kreiramo sliku kako bi nam bilo da smo krenuli tim smerom.
No, to ne znači da ne treba donositi odluke. Makar bile i pogrešne ipak mi sami treba da budemo krojači svoje sreće. Jer ako to ne učinimo, neko drugi će uzeti makaze u ruke – jeste da ćemo time imati nekog drugog da optužimo umesto nas samih, ali obično te odluke ne budu u našu korist…
Kako ljudima da objasnite očiglednu stvar? Recite im i zaboraviće u roku od pet minuta. Pokažite im i zaboraviće do doveče. Naterajte ih da okuse i neće zaboraviti nikad više.
Jes’ reklama, ali ide u red onih koje nazivamo “društveno odgovornim”. Perfektno.
U svetu u kome se glumata o ravnopravnosti polova, istovremeno se uzimaju simpatično velike pare na “projekte” o zaštiti žena i gradnje tzv. sigurnih kuća. Problem je u tome što se nijedan problem ne rešava suštinski, nego je reč o velikoj predstavi.
A kada je reč o predstavi, hajde da malo razmislimo o tome dokle dopire licemerje.
Neko se najzad setio da primeti da nasilje ima hiljadu lica i dva pola.
Slobodni ste da podležete stereotipima. Ako baš morate.
Ne, stvarno: ako ima već toliko ljudi spremnih da svu svoju energiju usmere na pokušaj da vam objasne kako su ih pokupili vanzemaljci, pa su ih čačkali kojekako, ostaje nejasno kako se baš niko od njih nije potrudio da obezbedi neki materijalni dokaz te svoje avanture. A s obzirom na to da je broj onih koji su poslednjih sedamdesetak godina tvrdili da ih je pokupio neki NLO samo u Americi sedmocifren (!), to je stvar baš neobična… Šta o tome veli jedan pametan čovek?
Nastavite sa čitanjem… “Ako vas pokupi NLO, maznite nešto iz broda”
Jeste li ikad razmišljali o tome koje živo biće je najstarije? Evo naznaka.
Priroda je moćna kada joj dozvoliš da diše iraste. Hoćemo li mi ugroziti sve ovo u svom bahatom poimanju prava na životno okruženje? Ili ćemo se probudutu pre nego što bude kasno?
A da li je, možda, već kasno?
Stavi čovek kukuljicu na glavu i krene da baca čini na nedužno građanstvo.
Nastavite sa čitanjem… “Bacanje čini (nije HAARP, a nije ni kemtejlZ)”
Evo da vi se javimo da smo dobro i zdravo kojei vama želimo a kako ste vi jeli snajka ozdravila kaćetenam doći u gostima
Trendovi su jasni: ovako će kroz dvadeset godina započeti pismo u kojem će se naći i pasus sa molbom “ako bi mogo zaovin mali dadođe posle ferija davidimo da mu sredite onaj doktorat košto ste prošle godine sredili malom od ujninog brata i ne brinite biće opet dva teleta mićemo istranžirati avi samo dojete da uzmete“. Ne treba reference, ne treba kriterijum, ma ne treba ni da ste pismeni: ako imate koga gde treba, napisaćete naučni rad na temu “Uticaj kamena za oštrenje na rad kose u ograđenim livadicama u ruralnim krajovima krajevima sa primerom one male zaravni više pojate, između dedinog hrasta i hidrofora”, a spektralnu analizu kauzaliteta sinodermijskih tendencija će već predložiti mentor (samo da se vrati sa studijskog putovanja u Šišatovac) i vaš doktorat će postati važeći i bez referenci. Ma kakve crne reference za jedinstven naučni rad! Na kolena, odmah!
Chris Rainier je legenda dokumentarne fotografije. Pomalo je glupo reći da su njegove fotografije poznate: pravilnije je reći da je njegov rad uticao na svest čovečanstva o kulturama koje nestaju – zapravo, o svetu koji nestaje pred našim očima.
Ne treba zatrpavati njegove reči svojim, jer ništa se dobro ne može na taj način stvoriti. Izvolite – uz prijateljski savet da pružite sliku visoke rezolucije preko celog ekrana.