Једна од пре: све боје иња

Како рече Грба, проблем са ноћним фоткама је што “боја бежи на све стране”. У мом преводу, то значи да је ноћ постала шаренија од дана.

Кад сам био млади фотоаматер, то није био проблем – радили смо црно-бело, или слајдове. Код слајдова, тј. дијапозитива, боја се не подешава. Могао је да се купи филм за вештачко светло или онај за дневно, а могло је да се исправи филтерима – онај за вештачко би по дану вукао на плаво, стави се тај црвенкасти (нешто између рђе и црног вина) и то га као исправи, а изгуби се и пола бленде светла. За обратно је требало имати плави филтер, који нико у целом клубу није имао, само је један причао да га је видео. Боја је могла да се подешава код позитивско-негативског поступка, прескупог за нас аматере, мада смо једно време успевали и то да постигнемо.

“Вештачко светло” је значило жаруљу, тј сијалицу са ужареним влакном, која сија жуто-наранџасто. Постојале су и неонке, али оне су се рачунале у дневно светло, отприлике.

ноћ је шарена

(велика слика је овде)

Међутим, нису. Тада су по дућанима свуда, по правилу, качили неонке, и муштерије и трговци су били подједнако навикли да предмете износе до врата да виде које су стварно боје на дневном светлу. Јер те неонке су биле некако плавозеленкасте, и боје под тим светлом нису биле исте као по дану. Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: све боје иња”

Korisnički dnevnik

Za ovakve tekstove Šef obično kaže: „Nemoj se jeziti, nego pošalji Jana Vennegoora of Hesselinka da sredi stvar“. No ja ipak više volim da uprljam ruke…

Nedelja, 17. mart 2013, 22:08

Dragi dnevniče,
Danas je naša družina imala neobičnog posetioca. Momčić je zazvonio na vrata, pokazao nekakav papirić, rekao da je iz Oriončića, te upitao o stanju Internet uslugica koje trenutno posedujem. Baš Orion, rekoh uz osmeh. Mladić tada reče kako je optički kabl njegove firme stigao upravo do naše zgrade, te da mi mogu ponuditi brži Internet, uz nižu cenu. Brzo i lako se dogovorismo, potpisah se i ostavih stoprviputiznenada broj telefona, a uzgred saznadoh kako ne moram nigde ni ići, sve će to biti sređeno koliko ujutru. Taj deo mi je sumnjiv, dragi moj, jer sam do sada uvek morao ići u Gandijevu-Nehruovu, i potpisivati koješta. Ne, ne, javićemo se mi vama. A što te, mučenog, samog šalju u zgradu od 20 spratah? Ma, šalju nas više, nego se pokrivamo. Nego, imamo mi i druge usluge, telefoniranje, televiziju. Neka, momak, dosta je što su mi oba rođena jaja u jednoj korpi, ne trebaju mi i vaša. Doviđenja-doviđenja. Novi coitus sa Orionom počinje. Jesam li napisao coitus? Mislio sam cirkus. Ne, nije ni cirkus, nego ciklus. Ciklus, da.

Nastavite sa čitanjem… “Korisnički dnevnik”

Kako je to moglo da izgleda

Najpre fer upozorenje: ako budete odlučili da pustite ovaj video-klip, na kraju ćete biti sasvim sigurni da veću budalaštinu niste gledali odavno… Osim ako niste nedavno gledali neku fudbalsku utakmicu ili neku ljudsku menažeriju u televizijskom eksperimentu istraživanja granica gluposti. Odluka je vaša.

A sad priznajte: jeste li gledali do kraja? Šta ste naučili?

Ja sam naučio da mi nema druge nego da isperem uši sa malo surf muzike a cappella.

Tamna strana Meseca, još jednom

Sajber i ini svetovi raspucali su se povodom obeležavanja četiri decenije kultnog albuma “The Dark Side of the Moon”. I uvek može još.

The lunatic is in the hall......the lunatics are in the hall......the paper holds their folded faces to the floor......and every day the paper boy brings more.

Kad razmislim, ja ovaj moćni muzički paket proslavljam nekoliko puta mesečno, već decenijama unazad… Jedan od retkih albuma koji su mi ostali zakovani u dušu za čitav život.  Ovog puta vašoj pažnji preporučujem živo izvođenje u Londonu 1974. godine.

Moćno, zar ne?

Nastavite sa čitanjem… “Tamna strana Meseca, još jednom”

Šah, ljudi i računari (I)

Računari su bezopasni. Šah će preživeti samo ako preživi one što dišu dok ga igraju…

Trenutno, u Londonu, traje moj omiljeni način dobijanja imena čoveka koji će igrati meč za titulu protiv planetarnog šahovskog šampiona, takozvani turnir kandidata. Nekada su takvi turniri bili monumentalnog karaktera: 1953. godine u Cirihu, recimo, igralo je 15 igrača svako sa svakim dva puta. 1959. na Bledu, i 1962. u Kirakau je osam igrača igralo David Jonovič Brojnštajn, možda i najneobuzdaniji duh koga je šah ikada imaosvako sa svakim četiri puta. To znači da je svako igrao 28 partija. Od turnirskog formata se posle 1962. godine i odustalo, jer je masovno prisustvo igrača iz Sovjetskog Saveza dovodilo regularnost takmičenja u pitanje (Sve su to Rusi, govorio je svojevremeno Fišer), iako baš na tom, poslednjem turniru kandidata, nisu igrala dva fantastična i maštovita (i disidentska, koliko se tada moglo) igrača, Leonid Štajn i David Jonovič Bronštajn, upravo zbog limita broja igrača iz jedne države. Prešlo se na sistem mečeva, kao u tenisu ili svetskom prvenstvu u fudbalu (kada se prođe grupna faza). Baš kao u pomenutim sportovima, loša strana mečeva je upravo to što svi ne igraju sa svima, pa neko neugodnog protivnika (jer skoro svako takvog ima) može izbeći, a neko na takvog, kao kosa na kamen, baš naleteti.

Nastavite sa čitanjem… “Šah, ljudi i računari (I)”