Trik je u nečemu drugom. Gledaj pažljivo i možda ćeš primetiti.
Nastavite sa čitanjem… “nad načibo mivsaS (ili: Sasvim običan dan u rikverc)”
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Funkcija, lepota i obrazac identiteta
Trik je u nečemu drugom. Gledaj pažljivo i možda ćeš primetiti.
Nastavite sa čitanjem… “nad načibo mivsaS (ili: Sasvim običan dan u rikverc)”
Кад је давне шездесет и неке Забавник почео да излази у боји, у магазинском формату, имали су тробојну штампу. Без црне. Црна се симулирала преклапањем плавозелене, магенте и жуте, што је углавном успевало. Осим што је увек мало вукло на мрку или љубичасту, а што се мени страшно свидело.
Јер је било, наравно, скроз контра од дотадашње боје, такође тробојне али на обичном рото папиру, у црној, зеленој и рђасто-црвеној. Ово… није имало сиву, дакле скроз контра од некадашњег општег сивила. Сивило је било некако типично и за соцреализам и за стари капитализам, онај пре шездесетих. Крај шездесетих је донео шаренило свуда, цветало је сто цветова, па се и та сиротињска колор штампа ту нашла да, пуким стицајем околности, допринесе.

Седамдесете су биле скоро скроз шарене; осамдесете су прошле некако непримећено, деведесете су некако прозирне и ни тамо ни овамо, нешто као да сам их преспавао. Нулте, е јебига, то смо провели у еСАДу, и Макавејев више није био у праву (“Америка има дивну декаденцију, чак је и ђубре у боји”). Њих је тамо спопао некакав соцреализам, све сивкасто и засивљено, или крмкасто (требало је кремкасто, али моја породица упорно чува овај типфелер као део своје културне баштине). Сива кола, металик сива кола, графитно сива кола, сива колица по самоуслугама, нове тамносиве фасаде (чему чекати да педесет година чађи нанесе патину, може то одмах), ентеријери без беле боје – све опет сивкасто и крмкасто…
Aj’ malo metafizičimo.
Niste se bavili temom “kuda ćemo posle”, jer niste imali potrebe za tim. Doduše, kada ste izgubili dragu osobu, imali ste svojih pet minuta nasamo sa idejom o tome da je ta osoba otišla na Neko Bolje Mesto i da tamo nema više ni briga ni patnji, ni žurbe ni stresa, ni novca ni briga, ni juče ni sutra. A onda vas je neko cimnuo za rukav i već sledećeg trenutka ste opet razmišljali o neumitnostima i izgubio se sanak pusti.
Ali, čekaj malo: scenariji “šta biva posle” se polako približavaju stvarnosti i samo je pitanje kada će iz već obrađene teme u SF-u preći u domen mogućeg, pa verovatnog i, najzad, realnog. Međutim…
Šta ste se zabezeknuli? Pitanje je jasno da jasnije ne može biti. Ima tu i motiva, uostalom. Pazi ovo.
Jes’ kampanja, ali je fenomenalna. Najzad, reč je o problemu snabdevanja pijaćom vodom u prenaseljenim gradovima Brazila i kampanja i te kako ima smisla. Ne propustite ni blesavi veb-sajt. Ne, ne znamo portugalski, pa smo “sim” i “não” lupetali nasumice.
Ovog puta, ne zabavljamo se ekstremnim “sportskim” disciplinama,
već upozoravamo na ozbiljan problem reklamiranja otrova.
Sećate li se filma “Bullitt” (1968)? A sećate li se one jurnjave kolima, kada je najzad jednom za svagda odlučeno da li je bolji Ford Mustang ili Dodge Viper? E, pa iako nema veze sa tom konkretnom jurnjavom, ovo što smo spremili za danas predstavlja dopingovanu ideju najbolje filmske jurnjave, snimljene na ulicama San Franciska, a neka mesta iz čak i prepoznajemo.
Dopingovana ideja?
Nastavite sa čitanjem… “Gospodin Otrovčić se vozika Bulitovim stazama”
Čovek koji se dernja sa jedne terase je idiot. Čovek koji se dernja sa jedne terase, a hiljade ljudi stoji ispod terase, je političar. I to je jedina razlika, ta publika.
Jedna zanimljiva inicijativa: TV ekipa pita neke poznate ljude “ko je odgovoran?” i snima ih dok odgovaraju. I tako je red došao na čoveka kojeg poznajemo kao donosioca mašte na javu, umetnika koji ne preza od angažovane reči u svojim radovima. Evo šta on ima da kaže.
Da li biste se vozili u avionu bez prozora?
Pitanja, pitanja…
Istražujući ko je Kurt Quinn, vizionar-izumitelj iz jučerašnjeg jutarnjeg priloga, baš sam se iznenadio kad sam spoznao da je reč o talentovanoj, višedisciplinarnoj, multitemporalnoj, kvazimultiplikovanoj i nadasve harizmatičnoj osobi čudnih kvaliteta koji se ispoljavaju isključivo u kombinaciji sa faktorom iznenađenja na potezu između genija majke mi i jao-jao k-kako m-mm-montira, što nikako ne treba pobrkati sa permanentnim socijalnim nausaglašenostima koje vladaju na tlu između Atlantskog i Tihog okeana i koje su prepoznate kao potencijalni uzrok ovog rada°.
Uglavnom, evo rezultata istraživanja. I kao što rekoh: ovo je očekivani, ali ipak nesvakidašnji slučaj hroničnog poremećaja psihičkog obrasca kojem su pravi vizionari, izgleda, često skloni (v. Julije Cezar, Karlo Veliki, Džingis-Kan, Napoleon Bonaparta, Aleksandar Vučić).
_________
° Rečenica od samo šest i po redova? Pih! Loše! Pa nekad sam tako iz cuga govorio po pet minuta. A sad ni dva minuta pisanja. Strašno. Moraću da kupim taj bendžoboš i bacim se na vežbanje.
Nikad niste čuli za bendžoboš? Možda znate reč na engleskom: bandrum? Ne? Pa dobro, nema veze, za otvorene umove nikad nije kasno da nauče još nešto.
Reč je o novom muzičkom instrumentu.
Vi sad mislite da je ovo zajebancija. A nije°.