Letimični pogled na "Masku Crvene Smrti"

Volite li literaturu Edgara Alana Poa?

Kada je Crvena Smrt navalila na svet, princ Prospero i njegovi odabrani podanici su se zatvorili u prinčev zamak sa svim blagodetima ovog sveta, ostavljajući sirotinju van zidina da se snađe kako zna i ume ili da umre po sopstvenom izboru. Kada je odabrana elita ušla u zamak, princ je dao da se ulazna kapija zamandali tako da niko ne može više da uđe.

To je, takođe, značilo da niko više ne može da izađe.

Nastavite sa čitanjem… “Letimični pogled na "Masku Crvene Smrti"”

Beśede o Lelejskoj gori (II)

 Povodom stogodišnjice rođenja Mihaila Lalića na Fakultetu za crnogorski jezik na Cetinju predavanje “Beśede o Lelejskoj gori” održao je dr Vukota Babović. Prenosimo ga u dva dela.

Izjava o čestitosti

Ove zabilješke su nastale kao potreba da iznesem svoja čitalačka uvjerenja o Mihailu Laliću, crnogorskom piscu. Prvi sud koji mi je odavno u pameti glasio je: evo čestitog siročeta iz Trepče koje je obogatilo našu kulturu – pa neka tako i ostane.

Pročitao sam njegove romane, a još jednom Lelejsku goru, i svjedočim o piščevoj nadarenosti, modernosti, pismenosti i obrazovanju. Skromnost ovog svjedočenja, a ona postoji kao izraz poštovanja piščevog lika, ne može osporiti ove epitete, možda može dijelom zamagliti njihova stvarna protezanja.

Nastavite sa čitanjem… “Beśede o Lelejskoj gori (II)”

Шворц, а богати (илити Култура 2)

Ово сам давно обећао. Лако је обећати, сви се одмах сете оне пословице о обећању и радовању, и нико баш озбиљно не очекује некакво испуњење. Но, није разлог у томе. О Култури је тешко писати. Не зато што је сложено (а јесте) него што га има много, и што је много лепше то читати.

Зато, данас, само о једном мањем делу те велике приче, и великог дела (тј магнум опуса) Ијана М Бенкса: о парама, односно како без њих. И то не у оном смислу “данас сам шворц, како ћу изгурати до сутра” него “лова није битна и не мора ни да постоји”. Како рече Фредерик Пол у Хичијима, “згртање лове има неког смисла до првих сто милиона, после већ ваља видети шта би се с тим дало учинити за човечанство, иначе губи смисао”. Бенкс не да не иде том логиком, он је потпуно заобилази. Паре су примерене оскудици, паре су средство за расподелу беде, правичну или не, и паре и стварају оскудицу. Јер, ако би сви имали све што им треба, чему паре?

Ту већ ступамо на чувени ШББКББ терен, шта би било кад би било – где је Бенкс у јако разређеном друштву. Аутора који су замислили друштво без новца има јако мало. Један пример су “Звездане стазе”, али је ту Роденбери замислио некакву врсту војно-државног социјализма, где можда не постоји економска, али итекако постоји физичка принуда. И где је Федерација једно острво чијим обалама харају разни Ференги и где се, вала, вазда нешто ратује, и зато су и они заувек под војном управом. То још није то.

У “Времеплову” је Херберт Џ Велс измислио Елоје и Морлоке, који заиста живе у савршеној хармонији без новца… осим данка у крви, тј позивања на вечеру. Хакслијев “Врли нови свет” чини новац небитним, али ту нема слободе, то је кастински систем. Рејнолдсова Демархија има сву могућу слободу, али у новчаној привреди – све важи што се изгласа, ништа није забрањено против чега није изгласана одлука, сви гласају, а шта кошта има да се плати. Чак и Хајнлајн на свом “Слободном месецу” наплаћује и ваздух. Јер све су то друштва оскудице; ничега нема у произвољнм количинама. Што ваљда нико није ни покушао да замисли, до Бенкса.

Nastavite sa čitanjem… “Шворц, а богати (илити Култура 2)”

Beśede o Lelejskoj gori (I)

Povodom stogodišnjice rođenja Mihaila Lalića na Fakultetu za crnogorski jezik na Cetinju predavanje “Beśede o Lelejskoj gori” održao je dr Vukota Babović. Prenosimo ga u dva dela.

Izjava o čestitosti

Ove zabilješke su nastale kao potreba da iznesem svoja čitalačka uvjerenja o Mihailu Laliću, crnogorskom piscu. Prvi sud koji mi je odavno u pameti glasio je: evo čestitog siročeta iz Trepče koje je obogatilo našu kulturu – pa neka tako i ostane. Pročitao sam njegove romane, a još jednom Lelejsku goru i svjedočim o piščevoj nadarenosti, modernosti, pismenosti i obrazovanju. Skromnost ovog svjedočenja, a ona postoji kao izraz poštovanja piščevog lika, ne može osporiti ove epitete, možda može dijelom zamagliti njihova stvarna protezanja.

Crna Gora

Nastavite sa čitanjem… “Beśede o Lelejskoj gori (I)”

Parada (1962)

Nekada su se u glavnom gradu socijalističke samoupravne domovine održavale prvomajske parade. Prvomajske parade su se održavale na praznik poznat po imenu Dan rada. Dan rada se slavi svakog 1. maja. A beleške radi, 1. maj je uvek padao prvog dana u maju, tačno jedan dan posle poslednjeg dana u aprilu. I zato istorijske beleške kažu, a ne znamo da li je tačno, da su se prvomajske parade održavale isključivo 1. maja, na Dan rada.

Evo kako je to izgledalo 1. maja 1962. godine, u režiji Dušana Makavejeva.

Nastavite sa čitanjem… “Parada (1962)”

100 godina od rođenja Mihaila Lalića

Šestog i sedmog oktobra 2014. godine Berane i Andrijevica su obeležili prvi vek Mahaila Lalića. Prenosimo uvodnu reč beranskog događaja koju je održao dr Vukota Babović.

1. Susret
S Mihailom Lalićem sam samo jednom sjedio, u zanimljivom društvu, za istim stolom. Bilo je to u andrijevičkim „Komovima“, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Bijaše čuo da imam u svojoj biografiji, prije tridesete, neke, nazovimo ih tako, vrijedne rezultate. Zato je komentarisao, tobož u ozbiljnoj formi pitanja: „A šta ćeš poslije, kad se život oduži?“. Ovaj kompliment mi je onda prijao, ali se odgovoriti nije imalo šta, budućnost je neprozirna. Sad, kad se ona skoro sasvim preselila u prošlost, odgovor se, zahvaljujući Internetu, može i pročitati. Isto, ni ovaj književnik, tada već ovjenčan slavom, nije stao tog ljeta: dosta pamtljive proze izlazilo je ispod njegove olovke sve do zadnjeg časa. Mene što se tiče, nedokučivo mi je bilo da ću uvrstiti i ove redke o njemu, između prošlih i budućih članaka iz fizike. Eto, dogodilo se. Dani odlaze, svuda i svakome; tok vremena sve nas baca u očajanje; eno je bespokojan i pastir dok bez žurbe posmatra mlaz hladne vode koji se sliva u krblju česme na Margariti, visoko u planini pored Koma.

Mihailo Lalić

Nastavite sa čitanjem… “100 godina od rođenja Mihaila Lalića”

Роботи, или шта већ

“Стижем за двадесет секунди”, рече Шамлис и затвори канал.

“Двадесетједна зарез два”, заједљиво процеди Мохрин-Скел, тачно двадесетједну зарез две секунде касније, кад се Шамлис појавио преко ивице балкона, кућишта тамног наспрам слапова у позадини. Шамлис окрену своју сензорску траку ка мањој машини.
“Захваљујем”, рече присно Шамлис, “био сам се кладио са собом да има да ми бројиш секунде док не дођем”.

Ово говоре два робота. Тачније, дрона – што је сад већ немогуће превести, јер значи или трута, или брундање, или беспилотну летелицу, или мрава радника, или онако неодређено роботску направу опште праксе.

Контекста за ово има неколико. Једно је сама радња, која се тог тренутка догађа на једној опуштеној и помало академској забави. Пред некаквим водопадима, на некаквој плочи ширине око 13000км, која са осталим плочама чини прстен од два-три милиона километара у пречнику, у свемиру…

Nastavite sa čitanjem… “Роботи, или шта већ”