Poslušnost je vrlina ili kontradikcija ugrožava egzistenciju
Lekcija X
Car Saul ili Dva tipa životne konsekvencije
Priroda retko sjedinjuje, u jednoj ličnosti, snagu karaktera i snagu intelekta. To je opreznost s razlogom predviđena i mogla bi odlično da nas navodi na divljenje prema Tvorcu da nije mnogobrojnih drugih načela po kojima je on uredio svet. Ovde se ipak radi baš o takvom načelu koje je veoma pohvalno. Naročiti slučaj toga načela je činjenica da priroda izuzetno retko sjedinjuje vojnički talenat sa širinom duhovnih horizonata i opštom inteligencijom. Stvar je razumljiva, jer su to međusobno suprotne vrline. Odista je lako zapaziti da vrlina vojnog starešine počiva na tome što on treba da iskaže samostalnost samo u granicama naređenja. Svako naređenje ostavlja izvesna prazna mesta za nepredviđene okolnosti, a starešina treba da ih ispuni najispravnije što je moguće, kako bi bio ostvaren glavni cilj naređenja. Ali starešina je izgubljen ako počne da premišlja o nečem što leži izvan naređenja, na primer o opštem cilju kome naređenje služi; vrednost starešine počiva na sposobnosti ograničavanja svoga vidokruga. Previše inteligentan oficir kome je naređeno da zametne kratku čarku, poželeće, u pogodnoj prilici, da dobije ceo rat ili sasvim da spase čovečanstvo: u rezultatu on gubi čak i malu bitku. Inteligencija, naime, ima prirodnu sklonost ka stalnom prekoračivanju granica, koje sama sebi nameće ili koje joj nameću drugi; teži ka konfrontaciji raznih tačaka gledišta, ka razmatranju razloga koji su u suprotnosti sa odlukama ili primljenim naređenjima; loše podnosi subordinaciju i red, a na marširanje u korak gleda s prezirom. U rezultatu može da dovodi do istih posledica kao i slab karakter: lako rađa dezertere. U prirodu talenta jednog vojnika spada sposobnost za tačno ograničavanje ciljeva kakvi se žele postići.
Nastavite sa čitanjem… “Kolakovski – Ključ nebeski (lekcija 10)”
Valaam, sin Boerov, krenu na službeno putovanje po naređenju božjem u važnom državnom pitanju, a putovaše na magarici. Bogu se ipak ne dopade put koji ovaj izabra, te posla anđela da Valaama zaustavi. Ali učini istovremeno da anđeo s mačem velikim vidljiv beše samo magarici — što se, uostalom, ne jednom dešava. Videći prepreku, magarica se ponese racionalno i skrenu s puta; Valaam, koji anđela ne viđaše, takođe se ponese racionalno i poče je tući štapom hoteći je prisiliti da se vrati na put. Stvar se ponovi triput, dok najzad Bog ne udeli dar govora magarici, koja glasno njaknu:
PITANJE: Šta misle Egipćani i Faraon o milosrđu Boga?

Nekoliko pokolenja Avramovih potomaka imalo je, kao i on, hronično neplodne žene; tu čudnu pravilnost redovno je lomila intervencija Boga, koji je svaki put nekako stvar udešavao da su se deca ipak rađala. Bio je to najpre slučaj Rebeke, Isakove žene. Sa pomoću Božjom rodila je ona blizance — rutavog i snažnog Isava i glatkog Jakova.
Da su nam istorijske okolnosti bile drugačije, možda bih ovu rođendansku čestitku uputio