Glugenije Svemogući: Dugo očekivani intervju

Najpre, velika prašina se digla. Onda su došli preko student-servisa, pa očistili tu prašinu. Onda su krenule glasine, od one najgore vrste, kao ono kad cela kafana ućuti kad uđete u nju, a svi gledaju u vas. Onda se, kao, malo smirilo, svi gledali svoja posla, pa se i ućutali. Izgledalo je kao da su zaboravili.

Ali nisu.

Intervju sa Glugenijem SvemogućimKada smo započeli intervju sa Glugenijem Svemogućim, još je bila jesen. A onda, negde uoči Nove godine, Glugenije Svemogući je naprasno odlučio da povuče dugo vođeni intervju kada smo mu ga poslali na autorizaciju. Težak udarac, ali da je bio baš sasvim neočekivan, to ne bismo mogli reći. Jer znate, voditi bilo kakav razgovor – čestit, uljudan i dvosmeran – nije teško čak i kad ga vodite sa nekim namćorom, poput našeg Šefa ili Vana Morrisona. Intervju sa Glugenijem Svemogućim, međutim, zahteva strpljenje koje prevazilazi velemajstorski nivo dopisnog šaha: sve ide korak po korak, brižljivo se, danima, analizira svaka reč pre nego što se uputi sagovorniku, a onda se sve odjednom sruši nekim pacerskim potezom, odigranim možda iz besa ili iz nehata, možda zbog neke više sile, ko bi to znao. Bolno nepredvidljiv, izgubljen u svemiru, svakako nepodmitljiv, brutalno direktan kada uopšte poželi da vam se obrati, Glugenije Svemogući je nadaren da vas izbaci iz takta. Tražili smo mu sliku i poslao nam je fotografiju nekakve škrabotine. Šta je ovo, pitamo, a on nam veli: “Ako Pikaso, onda grafit; kao da jesam.” Kakvo pitanje, takav odgovor.

Zbog toga na činjenicu da smo uopšte uspeli da obavimo ceo intervju sa najmisterioznijim saradnikom Suštine pasijansa gledamo kao na više od uspeha. Čak, ovaj događaj se može smatrati i nekakvom prekretnicom. Međutim, upozoravamo vas da bi ovaj intervju trebalo da pročitate što pre, možda čak i da ga iskopirate na svoje računare. Elem, nismo hteli da pošaljemo konačnu verziju na autorizaciju, da ne bi ispalo ono što je već ispalo – da nam intervju postane neodobren u poslednjem času. Zato ćemo možda morati da menjamo sadržaj teksta, možda i više puta, dok Glugenije Svemogući ne odluči da je najzad dobar ili da ga možda treba izbrisati. Rizik je realan, a izbor je vaš. Izvolite.

Intervju sa Glugenijem Svemogućim

Ah, da: poslednja napomena, dužni smo vam je. Prekjuče ste dobili ključ za čitanje izjava Glugenija Svemogućeg. Posle toga ste mogli da pomislite da je to samo maska, a da zapravo “čovek piše te nebuloze”, kao što je jedan Čitalac Između Redova U Pokušaju odlučio da je shvatio posle pola minuta čitanja. Nije takav slučaj. Tekstovi jesu polirani, ali to je učinjeno isključivo tako što je unutar teksta korišćen taster Delete, a jedino što je dopisivano ili menjano su znakovi interpunkcije i velika slova. Ništa više nije menjano u odnosu na matični tekst koji je izjavio Glugenije Svemogući.

Ako niste spremni da prihvatite ovu činjenicu, možda bi bilo bolje da se ne upuštate u čitanje sledećeg sadržaja. A ako vam je jasno da vas ovde niko ne laže, izvolite.

Nastavite sa čitanjem… “Glugenije Svemogući: Dugo očekivani intervju”

Без иједне речи: један прави каубојац

Почиње од Куросаве и “Седам самураја” (не Скоја него с црно беле траке). Наставља се у Холивуду, где су били љубоморни на добру причу коју би они волели да је њихова… чекај, разбојници нападају село, самураји га бране… то би могло да се претвори у каубојац.

И претворили су га у “Седморицу величанствених“. Играле су све саме мрге тог времена – Чарли Бронсон, Јул Бринер, Стив МекКвин, Џејмс Коберн, Роберт Вон. Као сценаристе нису потписали Акиру Куросаву, Шинобуа Хашимотоа и Хидеа Огунија, ваљда из те љубоморе. А музика за филм… па, Димитриј Тјомкин је већ био доста потрошен, требало је нешто у складу са временом – да, инструментални рок, из пера неког Елмера Бернстина. Што је постало јако популарно, свирало се на све стране…

И ето нама и Индекса како то свирају. И тако, после индијанаца имамо и Јапанце каубоје, и то из Сарајева. Био је свет добро повезан и пре интернета.

Blesak ugašene zvezde

“Svojom inteligencijom, voljom, marljivošću te na kraju uživljavanjem u bit stvari ušao u beskonačni prostor, dirnuo ga genij”

Antonija Tkalčić‑Koščević,
koleginica i intimna prijateljica Save Šumanovića

Kritika me je metnula u red prvih slikara sveta i ja sam bio okružen dosta velikom ljubaznošću i pažnjomSmatrate sebe obaveštenim građaninom, živite u uverenju da volite svoju zemlju i poznajete istoriju, umetnost i kulturu… Verujem da je tako, ali šum koji proizvodi nezrelo društvo i oni koji ga vode, nedostatak valjanih uzusa i poplava neukusa ometaju vas.

Ometale su i Savu Šumanovića, čijim delom volimo da se podičimo pred strancima ili uz uzdah sklapamo ruke pred njegovim platnima. Ovde ćemo se, na 120. godišnjicu Šumanovićevog rođenja, podsetiti na umetničko blago koje su nam njegov genij i njegova brižna, nesrećna majka, ostavili.

Nastavite sa čitanjem… “Blesak ugašene zvezde”

Šta si radio desetog januara dvehiljadešesnaeste?

Deseti januar 2016. je jedan od onih dana za koje ćemo, dok nas ne stigne Alojz, znati gde smo bili i šta smo radili. Jer, nije uvek tačan odgovor „krao sam orahe“. Obično, jeste, osim kad nije. A nije, kad se NEŠTO desi.

Naravno, znamo šta se desilo i da je prestao da fizički postoji čovek koji je radio mnogo toga, prema čemu većina onih koji su sa tim došli u dodir nije ostala ravnodušna. Definicija sadržaja sa značenjem, ako se ne varam?

Tačnije, datum kojeg ću se sećati do Alojzove posete je jedanaesti januar. Dojurio sam na posao, jer sam se setio da treba odštampati još jedan crtež za sastanak, odglavio zaglupljeni ploter, odštampao, odjurio na sastanak koji je lepo prošao a imaju i nespresso, došao nazad da odahnem, ajd pet minuta fejsbuka… BAM!

Nastavite sa čitanjem… “Šta si radio desetog januara dvehiljadešesnaeste?”

Зиги је свирао гитару

Зна се како се на сцену поставља представа страног аутора. Прво вам треба превод. Ако је комад са певањем, онда ваља превести и текстове песама. Такозване стихове. Или обратно, некад имате стихове који изигравају такозвани текст.

Онда то све треба и поставити на сцену. Код комада са певањем ту почиње проблем, јер глумци углавном сви умеју да певају, имали су ваљда тај предмет на академији, док певача који су учили и глуму има много мање. А треба неко и да свира, јер сте још у 1994. и та техника позоришног озвучења није најсавршенија, позна се кад не ускочи у милисекунд тачно. Ако сте све урадили како треба, добијате на крају и диск са музиком из представе.

Пошто сте паметно одабрали комад, добили сте рок оперу, а не бродвејску оперету општег типа. Пошто је аутор комада један од ретких који уме да сложи и либрето и композицију и да сам праизведе све то, још увек имате шансе да промашите, али сте их сузили скоро скроз.

Nastavite sa čitanjem… “Зиги је свирао гитару”

Svi ludaci

V. je bila “lepa k’o lutka” i stanovala je jedan sprat iznad mene. Imala je fantastičan glas i volela je da peva. Bila je starija godinu dana, što je u adolescentskom periodu mnogo, i zivkala me je svakog dana na kafu. Verovatno zato što su nam i majke svakodnevno zajednički kafenisale. O ženama u to vreme nisam ni razmišljao – to je bila posledica zakasnelog puberteta.

Najvažnije od svega – stalno je odnekud dovlačila nove ploče. Nastavite sa čitanjem… “Svi ludaci”