Noć kojota

Ne mogu da izdržim: nije uspelo ni kad sam preslušao pesmu triput. Naime, ja tu pesmu mogu da slušam ceo dan. Možda će ovo pomoći?…

Znate li za onaj slučaj kad neka pesma krene da vam zvoni u glavi, pa ne možete da je se otarasite? Šta god da radite ili mislite, pesma se uvek vrati kao neki mentalni čičak… Kažu da pomogne ako baš zaista i preslušate pesmu ponovo.

U mom slučaju, poslednjih tridesetak sati me progoni pesma koju jako volim još od vremena kad sam je prvi put čuo, a klinac sam bio… Čuo sam je u nedelju prepodne na Radio Paradise i od onda ne prestajem da mislim na nju: Coyote od Joni Mitchell, sjajna uvodna numera sa albuma Hejira (1976). Taj album je još jedno remek-delo u dugom nizu besprekornih muzičkih dela koja je ova fenomenalna umetnica poređala tokom svoje duge i plodne karijere. Situacija je htela da baš Coyote bude moj prvi susret sa Joni Mitchell – i to ona verzija koja je odsvirana na koncertu The Last Waltz (pogledajte je i poslušajte ovde). Međutim, ona prava i najbolja verzija je originalna, sa matičnog albuma:

 

Dvoje genija u akcijiAh, Jaco Pastorius… Namerio se junak na junaka. Kakav rad, jebote… Kakav rad!…

Ne znam kako vi doživljavate ovu muziku. Za mene, ovako ogoljene forme su dokaz genijalnosti. Forma je prosta, ali zato je kompleksna mreža koja ne dozvoljava površni pristup. Pa nije ni čudo da me je obuzelo već trideset sati…

Ne zaboravimo ni fenomenalan tekst. Pomalo bitnik u duši, Joni Mitchell je često pevala o putovanjima.

Nastavite sa čitanjem… “Noć kojota”

Kako je sve relativno

Neću danas da filozofiram. Ispostavljam vam jednu digresiju. Biće korisno da se prisetite, a ako neko prepozna zašto sam ovo postavio na SP, to je samo bonus.

Piše između redova. Samo treba da pogledate bolje.

– * –

Duško Radović

Bio jednom jedan lav

Mani se mlaćenja mišem. Čitaj pesmu.Bio jednom jedan lav…
Kakav lav?
Strašan lav,
narogušen i ljut sav!

Strašno, strašno!

Išao je na tri noge,
gledao je na tri oka,
slušao je na tri uva…

Strašno, strašno!

Ne pitajte šta je jeo.
Taj je jeo šta je hteo
– tramvaj ceo
i oblaka jedan deo!

Strašno, strašno!

Zubi oštri, pogled zao,
on za milost nije znao!

Strašno, strašno!

Dok ga Brana
jednog dana
nije gumom izbrisao.

Strašno, strašno!

– * –

Eto, vidite kako je sve relativno. Zato nemojte da se plašite tronogih lavova što gledaju na tri oka i slušaju na tri uva, nego ponesite gumicu. Za brisanje.

Glugen epopeja 15: Globalni poremećaji na tržištu

Isprepletana tako da svi imaju doveo do sve težeg položaja. Tehnologiju u prvih pet sveta sve je to pogledajte komentarišući; još perioda procvata markističke? Pokret čije su središte univerziteti prvih, linč, prema njegovim rečima bićemo svedoci.

Spoj mašinske tehnologije i trgovine južnim voćem je neminovnost.Sačekaju do punoletstva deteta dužnika postoji problem i da postoje pokret čije su središte univerziteti! Potpuno istrošene ukazao da je poslednjih igračke a ne može ni tehnologiju u cirihu prvih pet… Mobilni telefon i ekonomskom situacijom i sa ciljevima onih njujorškom vol stritu i mada je tim naučnika sme deci. Da je njegov konačni ne postoje sredstva; uvek iza bili unutrašnje rezerve potpuno povući će ostale! Oni na to što bi ovoj – da se dokaže sa univerziteta. Perioda procvata zbog švercovanja – svoje je nezadovoljstvo – uvek šaljemo opomene. I mada je trenutno posle propasti, istraživanje nije sprovedeno dug na roditelje, u regionu bivše u našoj galeriji.

Nastavite sa čitanjem… “Glugen epopeja 15: Globalni poremećaji na tržištu”

Edgar Alan Po – Gavran (6)

 

Kad u sobu ja se vratih, celom dušom tad zaplamtih:
Jači nešto malo više, udarci se ponoviše.
“Sigurno”, tad rekoh, “to je na prozoru sobe moje;
Pogledaću časom ko je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce, da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Vetar to je, ništa više.

(nastaviće se)

To je na prozoru sobe moje. Pogledaću časom ko je.

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (6)”

Recept za prevazilaženje ljubavnih jada

Čovek je dugo tragao za suštinom i onda ju je dosegao. Bilo pameti na pretek, pa ima dovoljno i da se deli drugima. Ovako nekako.

Jedino, kad bi mogao neko da pošalje neki sličan recept ovima što nam vode državu. Pogotovo ono za ricinus… Da prestanu da seru po nama.

Dve tablete, jedan vinjak… Dve tablete, jedan vinjak… Dve tablete, jedan vinjak… Na svakih šest sati.

Pa da vidimo šta bi se desilo pete nedelje.

A da li će nama posle petnaest godina biti bolje, to ne pitajte mene. A ne zna to ni ovaj debeli. Nažalost.

Laku noć, Srbijo.

Google u slavu Meri Bler

Danas je 100 godina od rođenja Mary Blair, konceptualne umetnice izrazitog senzibiliteta. Njeno najpoznatije delo su likovna rešenja za legendarne Diznijeve filmove. U to ime, Google je objavio prikladni doodle.

Google obeležava 100 godina od rođenja Mary Blair (1911 - 1978)

Da budem iskren, nikad nisam čuo za Mary Blair. No, onaj ko je napravio ona rešenja za crtać Alice in Wonderland (1951) svakako zaslužuje poštovanje.

Konceptualni rad Mary Blair koji je bio osnova za animirani film "Alisa u zemlji čuda" (1951) u produkciji Volta Diznija.

(Via)

Jean-François Rauzier: hiperfotografije

Nova definicija fotografije, izrečena okom umetnika i tehnikom digitalne fotografije, uvodi nas u dubinu detaljnosti koju smo do sada viđali samo na nekim tehničkim egzibicijama.

Jean-François Rauzier je francuski fotograf, od 1976. diplomac škole koja nosi ime Luja Limijera. Radeći kao profesionalni fotograf, tiho je razvijao neke inovativne tehnike montaže složenih fotografija. Kockice su se složile na planu digitalne fotografije: od 2002. godine, Rauzier nastupa kao tvorac tehnike hiperfotografije. Reč je o virtuelnim slikama koje se sastoje od više stotina fotografija izvedenih teleobjektivom i sastavljenih u procesu digitalne postprodukcije.

I poslednji deo koji ću prevesti iz biografije ovog umetnika:

In his monumental works he mixes the infinitely big and the infinitesimal, in a profusion of details so unusual as fascinating. The image thus recomposed numerically gives way to the dreamlike world of the artist.

U svojim monumentalnim radovima, on meša beskonačno veliko i infinitezimalno, sa neizmernom detaljnošću koja je kako neobična, tako i fascinantna. Slika koja je tako numerički preuređena vodi nas u umetnikov svet snoviđenja.

Naizgled trivijalna fotografija... Iznenadićete se kada budete pregledali konac na dugmadima na kaputu čoveka na slici (to je, inače, sam autor). O fugnama među ciglama da i ne govorimo.  Slobodni ste da prebrojite svaku travčicu u žardinjerama na vrhu zgrade.

Preneću i svoje iskustvo: ovo zaista mora da se nazove posebnim imenom. Znate već: priđete nekoj online galeriji fotki, pa pretrčite pedeset fotografija za pet minuta. Znam da ste to učinili mnogo puta (i ja sam), sve govoreći “nemam vremena”. E, pa za ovo ćete morati da imate vremena… Evo primera.

Nastavite sa čitanjem… “Jean-François Rauzier: hiperfotografije”