Vukotinjanje (XVIII): DREKA BEZ POVRATKA

Konkord ide brzinom od dva maha. Naši avioni idu na mahove.

Zbog jake zubobolje uputio sam se lekaru. U Domu zdravlja, međutim, zatekoh sablasnu tišinu. Tek kad otvorih peta vrata, videh prvu osobu u belom mantilu. Bio je to primarijus Vrzić. Na mišici je nosio crvenu traku sa natpisom: dežurni. Jedva da me je i pogledao; nastavio je da stilizuje svoj plakat za štrajk. Kako mene tog časa nije zanimao dežurni, već ažurni lekar, nervozno sam prekinuo njegov stvaralački trans: Boli me zub! Začuđeno me je pogledao i kontrolisano rekao: Vi ili ste neinformisani ili neuračunljivi. Ako je u pitanju prvi simptom, ponoviću: ne radimo. Ne daju nam platu. Protest, brate. Ako je u pitanju drugi simptom, prosto izađite – psihijatrija je zaključana. Zub? Pa to je smešno! Vidimo se za tri meseca, eventualno. Gde da nađete štrajkbrehera za tu sitnicu? Da ste bolje razmislili ne bi iz solidarnosti ni zakucali…

Ništa nije ko što kažu u školi

Nastavite sa čitanjem… “Vukotinjanje (XVIII): DREKA BEZ POVRATKA”

Ekološka

Neke albume volim još od tinejdžerskih dana, te mi teško pada da pišem o njima. Previše je emocija tu upleteno. Uvek imam osećaj da ću izostaviti nešto što sam mogao da napišem ili da previše hvalim muziku koja samo meni toliko znači.

Kako sam došao u posed albuma Twelve Dreams of Dr. Sardonicus (1970), zaista se više ne sećam. Bio je to jedan od mojih prvih “originala”. A takvi se ne zaboravljaju.

Nastavite sa čitanjem… “Ekološka”

Ој, кафано: Дангуба

Некако нам се усталио обичај пивског петка. Те 2013. смо решили да пивчуга из киоска (углавном Старопрамен или шта се већ нађе да је боље) није то, него кренули у град, да мало мрднемо из куће.

Зрењанински главни сокак, као и у скоро сваком граду по Србији (а рекао бих и по добром делу централне Европе) је претворен у пешачку зону, у више корака. Прво је седамдесетих био затворен за саобраћај увече, од 17:00 до 24:00. Онда су набачене некакве жардињере преко коловоза, па је саобраћај истински онемогућен. Онда су се кафићи из суседних улица некако размножили по главној. Има већ скоро десет година откако је све поплочано од зида до зида, па је напокон и равно, а кафићких столова нема само на местима где је фасада склона паду, па је ограђено да неко не страда.

Избегавам места која се зову на енглеском. Зачудо, међу кафићима на главном шору их изгледа ни нема, но овај се зове баш пригодно: “Дангуба”.

20130622_21_51_36 danguba

(велика)

Прво изненађење је био избор пива. На табли поред столова је кредом писало “Бадвајзер”, што нам је келнер и препоручио. Шта, тај амерички пишвасер? А, не, не, каже келнер, ово је чешко.

Nastavite sa čitanjem… “Ој, кафано: Дангуба”

Infografika o palima u Drugom svetskom ratu

Kada bi jedna sličica predstavljala hiljadu mrtvih, kako bi izgledala statistika najkrvavijeg rata u istoriji? Da pogledamo.

Nema izgleda da ćemo to ludilo ikada moći da razumemo. To, dakako, nije razlog da se ne prisećamo istorije. Jer oni koji zaboravljaju istoriju, osuđuju sami sebe na to da im se ta istorija ponovi.

Utovar nedeljom, 7. jun

Kako stojite sa čačkanjem tabua? Smete li da izgovorite ono što mislite samo zato što se većina ponaša kao da im je on ZAISTA napunio frižidere i otplatio kredite?

A znate li zašto vas ovo pitamo? Zato što ta sve raširenija pojava – da neko pruži kritičko mišljenje (pa makar i pogrešno, nema veze) o tom teniseru, a zatim da se podigne kuka i motika na tog ko je mišljenje naglas izgovorio – uzima sve većeg maha.

Slan'naS jedne strane, sasvim je u redu da ljudi prekriju svoje svakodnevne frustracije sanjarenjem o boljem životu, pri čemu nije ništa novo da su najglasniji oni koji san o boljem životu projektuju na zemlju Dembeliju u kojoj će današnji ћириличари počistiti gamad za račun budućih naraštaja patriJota, potomaka onih koji nisu znali kako se vadi pasoš i kako se kupuje avionska karta.

S druge strane, ti isti, nesrećni ljudi ne dozvoljavaju da im se dirne u idola jer, bože moj, on je osvojio sve što se može osvojiti (i nikad nikad nikad više neće biti neko kao on), on tečno govori pet jezika (i govoreći te jezike on će da reši sve naše probleme, videćete), on je zakupio ceo Sveti Stefan da se oženi (jer kakav je to Srbin koji ne napravi svadbu vleiku tri gubera), on je napravio tako lepog sina (i cela nacija je pala na kolena na onu sliku sa foto-ćijukalice kad je videla kako Junior pomno prati tatin meč), on je naš najbolji ambasador (jer kad već nemamo školovane ambasadore po svetu, daj bar njega). I zato nema veze što je rezident Monaka i hajde da prestanemo da čačkamo koliko puta su manje te njegove donacije od poreske obaveze koju bi imao da je rezident Srbije. Neee, on je srpski patriJota i to ne sme da se pita.

OpremaAli, nije bitno to. Bitno je nešto drugo: kad god neko zapita o tom teniseru, neko mu u roku od nekoliko sati zapreti smrću. Ali niko ne zapreti ničim, pa ni policija krivičnom prijavom onome ko zajebava predsednika države – baš kao što bi se desilo u svakoj iole uređenoj državi. Eventulano se malo pokrenu botovi, ali i ta moda je prošla.

Znate li zato se to dešava? Otkrićemo vam: zato što mi živimo u hiperprostoru u kojem vladaju isključivo bajke.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 7. jun”

Sve što ona reče

Tell me ’bout the ocean moving in slow motion
I see it glitter in the sun
Then it’s freezing in the moonlight
Never look back, never look back, never look away

Slušali smo njihove hitove osamdesetih, čekali dvadeset godina kako bismo ih prvi put čuli uživo 2006. godine u Sava Centru i od tada su se sporadično pojavljivali još par puta u ovim krajevima. Možda frontmen Jim Kerr više nije u najboljoj formi, pesme pomalo sve liče jedna na drugu, ali treba odati poštovanje čoveku koji je oženio i Chrissie Hynde i Patsy Kensit.