Zbunologija informacija

Zaista ne znam šta da kažem. Daću vam sliku jedne veb stranice, jer je izvesno da ona neće dugo opstati…

Dobrica, ni kriv ni dužan. Zapravo, osrednje je kriv, a VEOMA dužan.

 

Ako u ovom času (i ne znam još koliko dugo) otvorite stranicu , videćete infiormaciju da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2011. godinu – Dobrica Ćosić! Kliknite na malu sliku da biste videli sliku pune veličine.

 

A onda, pratite dalje linkove, najpre u meniju na levoj strani, a zatim i na ime laureata za 2011, pa dobijete da je nagradu dobio švedski pisac Tomas Tranströmer.

Svašta!

[EDIT 10.10.2011: Osim što smo saznali da je reč o nekim levim aktivistima koji su napravili lažni sajt i čije mišljenje ne zanima ama baš nikoga, danas mi sistem javlja da je link pukao, zapravo da pomenutog lažnog sajta više nema.]

Još malo do sedam milijardi

Ako ste pratili pažljivo, onda već znate: veoma uskoro, verovatno pre isteka ovog meseca, biće nas sedam milijardi na planeti. Velik broj, ali još uvek održiv.

Sedam milijardi!Predlažem vam da posetite sajt 7 Billion People | 7 Billion Actions i da se malo zadržite čeprkajući po informacijama koje su tamo date. Ideja vodilja ovog mesta je humanistički princip da svako može da pruži nešto čime će doprineti održivosti. Dva su glavna cilja:

  • podizanje opšte svesti o mogućnostima i iskušenjima koja predstoje u svetu sa sedam milijardi žitelja;
  • inspirisanje vlada, institucija, privatnog sektora, akademskih ustanova i pojedinaca da preduzmu aktivnosti koje će izazvati pozitivni društveni uticaj.

Ima toga još na sajtu, baš da ne prepričavam očigledni sadržaj. Skrećem pažnju na brojač koji postoji na naslovnoj strani.

Stanje zabeleženo 4. oktobra u 16:16

Naučićete da nas svake sekunde ima bar još po troje: to je preko 250.000 novih duša svakog dana…

I da ne propustim da vas podsetim: National Geographic je celu godinu posvetio ovoj temi. Ispratite glavne priče na sajtu časopisa.

Sedam milijardi... Fotografija je maznuta sa sajta ngm.nationalgeographic.com bez ičije dozvole.

Sedam milijardi… Sedam milijardi. Znate li koliko je to sedam milijardi sekundi?

221 godina, 298 dana, 6 sati, 26 minuta i 40 sekundi.

Mnogo.

(Via)

Nova patetična priča

Ovaj edipovac će dogurati visoko u takmičenju X Factor. Ono jeste da nema neku pojavu i da neko treba da ga nauči scenskim kretnjama. Ali zna da peva.

Faktor iznenađenja je bo presudan da lik postane popularan u sekundi. Setićete se sindroma Susan Boyle… Ili, još bolje, Paul Potts… Ovaj glavonja nije baš taj pevački nivo, ali svejedno: masa ga jednako prihvata. A kad te populus stisne u rašlje, nemaš mnogo mesta da se koprcaš i potežeš finese.

Što se mene tiče, nije me kupio. Osim što previše podseća na Joea Cockera, lik previše afektira sa tim figurama. Mislim, neko možda i voli da sipa osam kašičica šećera u šolju kafe, ali ja to ne volim – i to pre zbog glupog koncepta nego zbog preslatkog ukusa.

Ogoljena umetnost

Ponekad je surova, ponekad intrigantna. Uglavnom zbunjuje, a često nadahnjuje. Kad se poigrava sa nama, ne primećujemo dok ne bude prekasno. Uglavnom, umetnost je takva da nas ne ostavlja ravnodušnim.

Da li ste ikada razmišljali o tome šta je golo, a šta ogoljeno? Šta je atribut čoveka u onoj srži koja ga čini onim što jeste? Jesmo li opredeljeni da budemo goli, ali smo nasilno obučeni? Ili smo odlučili da budemo obučeni, pa smo ponekad tako bespomoćno ogoljeni?

Ovaj umetnički performans ne odgovara ni na jedno od tih pitanja. Naprotiv: pitanja se samo umnožavaju i nemamo kud nego da smislimo način da na barem neka od njih odgovorimo. Kad i kako, ne pitajte mene: zbunjen sam koliko i vi, verovatno.

Glas, pokret, oblik, boja. Muzika. Ideja. Sloboda.

Potražite više informacija o projektu Tableau Vivant of the Delirium Constructions. Elem, još ćete čuti o njemu. O, tek počinje. Multimedijalna umetnost nikad više neće biti ono što je nekad bila. Ovo je trijumfalno.

– * –

Ah, da… Mala uzgredna beleška: dok budete ovo gledali, prisetite se šta doslovno znači reč “konspiracija”: zajedničko disanje, disanje kao jedan.

(Via)

Pauzica; za to vreme vam prepuštam mikrofon

Proglašavam lake note tokom vikenda na Suštini pasijansa i, obaška, odmor od društvenih mreža. Dok se ne vrnem u nedelju uveče, zabavljaće vas muzika iz studija Radio Paradise.

I pokoji aftamacki spremljeni prilog, dakako.

Oma će se vrnem!

Biće ponešto, nije da neće. Čak će i lenštine uživati, jer ne mora da se čita između redova.

Osim ponekad. Just kidding

Nastavite sa čitanjem… “Pauzica; za to vreme vam prepuštam mikrofon”

O svetlosnom zagađenju

Dva nezavisna događaja na istu temu bila su povod da vam skrenem pažnju na problem i da vas uputim da saznate više.

Najpre je, pre nekoliko dana, drugar žučno reagovao kad je u TV žurnalu “Evronet” video prilog o svetlosnom zagađenju, pa čuo preporuku da građani treba da idu ka jugu ako žele da vide pravo noćno nebo. “Zašto baš ka jugu”, zapitao je on.

A onda, juče sam zatekao prilog na blogu Scotta Kelbyja, čuvenog publiciste i fotografa, čoveka koji je jedan od najjačih evangelista digitalne fotografije na svetu. On sredom daje prostor gostujućim autorima da ispričaju neku svoju priču. Iako ovo ne činim često, sada baš zaslužuje: gost je bio Jim Richardson, fotograf National Geographica. U ovoj priči, Richardson je pričao o svom jednomesečnom putovanju kolima širom SAD u potrazi za posebno uverljivim fotografijama koje dokumentuju svetlosno zagađenje. Trebalo bi da pročitate tu priču.

Luk u Sent Luisu; senke se ocrtavaju na niskim oblacima neba koje bi trebalo da bude mračno. Autor fotografije je Jim Richardson, a fotku sam maznuo bez pitanja sa stranice bloga Scotta Kelbyja.

To nije sve: reportaža koja je poduprta ovom pričom objavljena je u izdanju National Geographica iz novembra 2008 (broj 25 u licencnom izdanju na srpskom jeziku).

Nastavite sa čitanjem… “O svetlosnom zagađenju”

Odbijamo da poverujemo u ono što već znamo

Juče sam vam predstavio rad Yanna Arthus-Bertranda, fotografa čiji životni cilj jeste da skrene pažnju sveta na krhkost planete koju nazivamo svojim domom. Mala rekapitulacija dolazi iz njegovog predavanja na konferenciji TED, održanog u februaru 2009, nekoliko meseci pre nego što je film “Home” pušten u slobodnu distribuciju.

Pogledajte to inspirativno predavanje. Nema titlova na srpskom (a ja nemam vremena da prevedem, kao što mi često dođe na pamet da učinim), ali će poslužiti i titl na hrvatskom jeziku… Što me na mah podseti da smo svi mi daleko sličniji nego što to želimo da priznamo.

Čovek je u pravu: odbijamo da poverujemo u ono što već znamo. Na stranu licemerje takvog stava: pravi problem je oličen u drugom citatu s kraja ovog predavanja:

Prekasno je da budemo pesimisti.

Možda ćemo ipak čuti i razumeti na vreme.

(Via)