I tako… Krenula bratija putem za Donju Gornju Pripizdinu, uživajući usput u pejzažu…
…i vododerinama…
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
I tako… Krenula bratija putem za Donju Gornju Pripizdinu, uživajući usput u pejzažu…
…i vododerinama…
Ако нисте разумели наслов, одлично, није ни требало. То је препев наслова песме за данас, и има смисла таман колико и оригинал. Текст, уосталом, није ни био превише битан (дакле, ниједном нисам разумео шта он то пева).
А певао је то Марко, болан, тј Марк Болан док је још изводио народне песме неког свог измишљеног народа. Звучало је то овако.
Да не бих измишљао народ док слушам, увртео сам себи у главу да су ово хобитске баладе, а ко мисли да није тако имао би пуну слободу да покуша да то и докаже. Ово је у мојој глави био онај прави андрграунд, музика откачена из пробраног низа шаблона, где би сваки нормалан продуцент (а и тада је било таквих) за бар десет ствари рекао “не ради се то тако”. Нормални, међутим, не мењају свет.
Posle špage na dva kamiona u rikverc i one druge na krilima aviona, ostade izazov da visi u vazduhu. Čovečanstvo je strepelo, deca su plakala od nestrpljenja, čak su se i neki kitovi nasukali na obalu Čilea – kažu, u iščekivanju razrešenja. A onda, desilo se ono što ne može da se desi: ŽKVD je napravio manevar koji se možda ne može prevazići.
Borba se prerano podigla na ovaj nivo, ako mene pitate: ŽKVD nije igrao fer. Šta će sad siroti ČN nego da skokne do Marsa i tamo se džilitne po onim roverima. Recimo, udahne na Zemlji, napravi špagu na Marsu, izdahne i odmah napravi atmosferu. Nema mu druge ako hoće da zada poslednji udarac ovom izazovu.
Za sreću su, kažu, potrebne samo tri stvari: dobar posao, prijatelji i porodica koja te voli. Šta se dešava kad počneš da gubiš sve to?
Jedna od opcija je da se pretvoriš u slona, ne svojom željom.
Dakle, dečko vežba nekakve posebne pokrete skejtbordom, i onda se desi…
Samo sačekajte malo.
A šta reći. Život je čudniji od sranja, što reče onaj u onom filmu… Što me podseti na… Ah, do đavola. Opet meandrčim.
Ponedeljak je. Da nije praznik bio bi radni dan, ali svejedno: zna se da je ponedeljak pravi dan da se bavimo ljudima kojima ovisnost o adrenalinu ne dozvoljava da se obzirno ponašaju prema sopstvenim životima. Ovog puta, dvojica Rusa osvajaju trenutno najviše gradilište na planeti.
Kad je neko lud, onda tu nema pomoći.
Ne, pazi… Nije reč ni o kakvom reklamnom spotu: ovo se zaista desilo. Elem, GoPro Hero kamera je ispala iz aviona i nastavila da snima… Da bi nedugo potom završila u… Ne, ovo stvarno morate da vidite.
Nema tu šta da se priča: ili dosegneš zen ili ga ne dosegneš. Ova gospođa je dosegnula zen.
Eto, pa ti de!
Ponedeljak, pravi dan da overimo neke nove ludake u oblasti ekstremnih sportova, kaskaderskih akrobacija i ostalih blesavih i neobičnih pokušaja koje nisu za svakoga, a koje neka luda glava može da smisli. Ovog puta, pratimo pokušaj prelaska između dva balona pogonjena toplim vazduhom, na visini od koje zastaje knedla…
Nikad ne reci nikad, kaže filmska poslovica. Uvek može i ponovo, kažu ovi ludaci. Šta god mi dopisali, neće biti legitimno, pa zato mašemo i otpozdravljamo ovim hrabrim zamlatama.
Kod nekih od nas, Dan mrmota. I traje li, traje. Pa se onda neki od nas naslađuju idejama o tome kako će biti kad bude°. A zapravo je vrlo lako: metod carpe diem počinje u glavi, tamo se i završava.
Snimak koji sledi je već korišćen na Suštini pasijansa, ali ne mari. Nema veze ni drhtava slika ni tandrkav zvuk, nema veze ništa. Pogledajte kako je radost zarazna stvar i mislite o tome, ako vam je opšte preostalo snage da mislite.
Nastavite sa čitanjem… “Kako je lepo biti veseo (AKA uhvati dan)”