Ovaj će ubuduće dvaput razmisliti pre nego što sedne u taksi…
Za malo dobre drame potrebna je promućurnost, a ne 25.000 USD po sekundi produkcije.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ovaj će ubuduće dvaput razmisliti pre nego što sedne u taksi…
Za malo dobre drame potrebna je promućurnost, a ne 25.000 USD po sekundi produkcije.
Ode velikan filma. Imao je Holivud pod nogama u vreme kad je u Holivudu još uvek bilo i duše i pameti. Poštovali su ga i oni koji ga nisu voleli.
Sidney Lumet je pravio filmove u kojima je bio u stanju da udavi nedozrelog gledaoca dugim i naizgled besciljnim dijalozima. Za one koji umeju da čitaju između redova, Lumet je filmskim rečnikom kreirao upravo te sadržaje. Govorio je da nema malih uloga, nego samo malih glumaca. Iz dna duše je mrzeo žanr melodrame, mnogo pre nego što su se skotovi dosetili da se to sad zove “romantična komedija” iako ničeg humorističnog u takvim filmovima nema.
Gledam u listu njegovih filmova i ježim se. Da je napravio samo jedan od ovih, bilo bi dovoljno: 12 Angry Men, Serpico, Network, The Verdict, The Morning After… Čestito je reći da ne poznajem njegov opus ni koliko crno ispod nokta. Ali to malo što znam, meni je dovoljno… Moj lični favorit je Network:
I da ne zaboravim: I am mad as hell…
Zbogom, Majstore. Holivud koji ostavljaš za sobom nije vredan tvoje slave.
Duga je jedna od najlepših pojava u prirodi. Fotografisati dugu je iskušenje. Dvaput do sada sam pokušao, oba puta omanuo. Možda mi sledeći put uspe. Lov na dugu već imam u planu za ovo leto.
Biblijska legenda kaže da je prva duga nastala posle potopa, kao zavet Boga čoveku da nikad više neće ponoviti tako drastično rešenje sopstvenih propusta. Kako god, možda je i onda moglo bez potopa, ali bez duge bi bilo tužnije. Fascinacija dugom je vodila do raznih priča i legendi, poput one o ćupu punom zlata na kraju duge. A Over the Rainbow, pesma iz filma Wizard of Oz, navodno je najviše ikada korišćena filmska tema.
U međuvremenu, skrećem pažnju na zanimljivu galeriju fotografija na temu duge na blogu Exdizajn.
Uopšte, reč je o blogu na kome biste mogli provesti veoma mnogo vremena ukoliko vas zanimaju fotografija, dizajn, razne tehnologije na Vebu… Svakako preporučujem da posetite to mesto.
(Via)
Bez obzira na scenario fotografije dana, ja zapravo slikam detalje iz svoje neposredne okoline. Već se pitam: šta će tek biti kad se otisnem od obale?
Ima mnogo sitnica na policama u mojoj neposrednoj okolini. Pretpostavljam da podsvesno zamišljam slike koje mogu da se izvuku iz detalja u koje stalno gledam. Ako je verovati profesionalcima, to je pouzdan znak neizlečive zaraze: tražim fotografiju u svemu što vidim.
Postoji tu još jedna “mala, malecka” provalija: iako u projektu “jedna na dan” težim tome da fotografiju najpre zamislim, pa da je tek onda izvedem u pokušaju da ona bude baš takva kakvu sam hteo, još uvek sam jako daleko od toga da znam tačno šta će ispasti. Sasvim sigurno, to je već predmet zanatskog pristupa u fotografisanju: potrebno je mnogo više iskustva. I boktemazo, primećujem da mi projekat “jedna na dan” jako pomaže da bar komadić zanata savladam u hodu.
Liu Bolin je umetnik koji nastoji da se uklopi u neki prostor poput kameleona, u čemu je toliko uspešan da je ponekad nemoguće prepoznati ga na prvi pogled.
Serija projekata kineskog umetnika pod zajedničkim nazivom “Skrivanje u gradu” započela je nakon što je njegova kuća srušena u okviru priprema za Olimpijske igre 2008. Od tada, on ugrađuje sebe u svaku moguću pozadinu, šta god to bilo, čineći sebe nevidljivim. Da bi postigao željeni efekat, Liu Bolin ponekad provodi i po deset sati u radu dok ne postigne željeni efekat koji na kraju dokumentuje fotografijom. Veština koju ulaže u taj rad je tolika da ponekad ni prolaznici koji prođu tik pored njega ne mogu da ga primete, osim ako se pomeri.
Ima već sedam godina da koristim prosumer fotoaparate. Jedna od bitnih osobina te klase aparata jeste rad u tzv. RAW formatu. Svaki proizvođač ima svoj format, ali poenta kod svih je potpuno ista. Na maloj studiji slučaja, pokazaću vam zašto je RAW moj dobar drug.
Najzanimljiviji detalj koji se tiče RAW formata zapravo uopšte nije tehničke prirode. Gotovo suludo, kojekuda po forumima i diskusionim grupama i dalje traju rasprave “JPG protiv RAW”, a količina agumenata na obe strane je tolika da više ne vidimo šumu od silnog drveća. Ipak, najveći trik je u tome da znate šta možete očekivati od neke situacije. Ako eliminišemo sve posebne elemente, poput duboke štampe za koju je poželjan 16-bitni TIFF format, pa gledamo samo na eksploataciju digitalnih fotografija na uobičajen način – na monitorima, televizorima i, u poslednje vreme, na tabletima i u foto-ramovima, tada uvek dolazimo na isto: direktno ili konverzijom, dolazimo do kolekcije JPG fotki. Pa čemu onda tolika buka? Čemu RAW format?
Trik je u onome između fotografisanja i proglašenja gotovog rezultata. Ako je to samo transfer sadržaja sa memorijske kartice fotoaparata na disk računara ili neki CD/DVD, onda zaista nema potrebe da držite bilo šta drugo nego JPG, i to u nekom osrednjem kvalitetu. Štedite svoje vreme i kapacitet skladišta tako što ćete brzo skladištiti svoje gomile JPG datoteka.
Pre ili kasnije, poželećete da popravite neku fotografiju. Možda ćete to hteti da učinite da biste popravili utisak ili ispravili neku trivijalnu grešku, a možda želite da izvedete nešto više i običnu fotku pretvorite u izazovnu. Nešto o tome sam već pisao ovde, pa bacite pogled. Kako god, predviđanje da ćete fotografiju verovatno obrađivati vas vodi u RAW kao poželjni format. Evo i zašto.
Da li ste se ikad zamislili kako funkcioniše vaš LCD monitor?
CRT je otišao u zasluženu penziju: oko nas je sve više raznih tankih monitora i displeja. Dve su tehnologije dominantne. Plazma je ušla na velika vrata u TV tehnici , ali TFT sa pozadinskim osvetljenjem je još uvek dominantan.
Evo male prezentacije kako radi TFT monitor:
Načelo rada nije komplikovano, ali je tehnologija iza ovog proizvoda fascinantna.
(Via)
Upoznajte kretena nedelje. Primio je 111 pogodaka paintball mecima.
Ostaće misterija kakvi su motivi za ovako glup čin. A opet, otkad je youtube postao medij na kome može svako da objavljuje, nove granice demokratičnosti su upotrebljene za pomeranje granica gluposti.
Ako neko razume šta priča ovaj lik, molim da podeli sa nama.
(Via)
Rek’o, petak je veče, ide vikend, pa je red da malo zapržimo. Ajmo malo klasičnog prangijaškog rocka: to uvek prija.
Imao sam trideset godina manje nego danas i jedva sam čekao petak uveče da sa društvom odem na porciju rock’n’rolla u “Delfin”. Tog mesta više nema, a DJ Sava danas polira jabuke koje prodaje na pijaci umesto da polira svoje ploče koje, koliko čujem, drži na tavanu.
E, moj Savo… Ovu pesmu biram za tebe. Slušam je vrlo glasno dok ovo pišem.