Retrospektiva: najpopularnije u maju 2011

Već me upozoravaju da bi trebalo da objavim novi pregled. Znam ja to, nego sam imao buran vikend posle još burnije radne nedelje. Strpljen, spašen: evo pregleda za maj.

Izveo sam izveštaj o saobraćaju koji mi je napravio Google Analytics, složio najposećenije stranice, izbacio agregatne adrese i one stranice koje se odnose na fotografiju dana i pregled rada na sajtu, a onda konačno izabrao dvadeset priloga sa najvećim saobraćajem u maju.

Davno me prošlo da ovako završavam svoje izjave.Ovog puta, a važi i za ubuduće, sledi jedna promena u organizaciji pregleda. Elem, neću više da pravim top-listu. Top-liste su za one koji se lože na ideju da je tako nešto pravi pokazatelj nečega obaška bitnog, što nije slučaj u stvarnosti. Naime, u listi najposećenijih ima i priloga s kraja aprila, a neki članci sa visokim saobraćajem su objavljeni možda i preko tri nedelje kasnije u odnosu na druge u istoj listi; pa kako ih rangirati? Nisam voljan da stavljam sebi nogu u usta, a kome je do pogađanja koji članak je baš bio najposećeniji u maju, neka licitira do milje volje ako mu je to bitno. E, zato sam dvadeset najposećenijih priloga sortirao po redosledu objavljivanja, od starijih ka novijim.

Pa, izvol’te!

– * –

Nastavite sa čitanjem… “Retrospektiva: najpopularnije u maju 2011”

Glava 16: Černo – Kupavna.

(Isečak)

…

Moskva - PetuškiA znate li vi koliko je još na svetu tajni, koliko je mnogo neistraženog, i koliki je prostor za one koje privlače te tajne! Pa, evo najjednostavniji primer:

Zašto je to ovako, ako si juče pio, pretpostavimo, sedam storina i pedeset grama, a ujutro nije bilo prilike da se napiješ – posao i sve slično – i tako daleko posle podneva, propativši šest ili sedam sati, konačno si popio da bi olakšao dušu (pa, koliko si popio? Pa, recimo, sto pedeset grama) – zašto tvojoj duši nije lakše?

Muka koja te je pratila od jutra do tih sto pedeset grama smanjuje se mukom drugog stepena, stidljivom mukom, obrazi postaju svetlo-crveni, kao u prostitutke, a ispod očiju se pojavljuje modrina, kao da juče nisi pio svojih sedam stotina i pedeset, kao da su te juče, umesto toga, čitavo veče lupali po njušci? Zašto?

Reći ću vam zašto. Zato jer je taj čovek postao žrtva svojih šest ili sedam radnih sati. Valja umeti izabrati sebi posao, loših poslova nema. Mučnih profesija nema, valja poštovati svako zanimanje. Valja odmah posle buđenja nešto popiti, čak ne, lažem, ne “nešto”, nego baš ono što si juče pio, i piti sa pauzama od četrdeset do četrdeset pet minuta, tako da bi do večeri popio dvesta pedeset grama više nego prethodnog dana.

E, tada neće biti ni muke ni stidljivosti, a lice će biti tako belo kao da te već pola godine nisu lupali po njušci.

…

Valja odmah posle buđenja nešto popiti, čak ne, lažem, ne "nešto", nego baš ono što si juče pio...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Fotografija dana, 5. jun 2011

Najpre sam potegao fotoaparat još dok sam bio na pijaci. A onda sam primetio preoštro svetlo i odložio slikanje onog što sam znao da će biti fotka dana.

Nema nikakve nauke u slikanju činije sa trešnjama, reći ćete. Znam da nema; nisam ni mislio da pravim neko suštinsko delo. Winking smile No, usput sam se setio da bih mogao da se poigram sa balansom bele boje, što je zanimljiva i uvek otvorena tema na digitalcima. Evo fotke koja je rezultat današnjeg eksperimenta:

Fotografija dana za 5. jun 2011.

Dakle, došli smo kući, prebacio sam trešnje iz kese u belu činiju, izneo ih na sunce, pa opal’.

Nastavite sa čitanjem… “Fotografija dana, 5. jun 2011”

Fotografija dana, 4. jun 2011

Mislili ste da sam se umorio od fotki dana? E, pa nisam. Nego sam napravio 280 km u jednom smeru da bih napravio fotku dana. Tačnije, tristotinjak njih. To jeste bilo naporno, ali možeš misliti…

Evo prve prilike kad fotka dana kasni više od 24 sata. Dešavaće se i to, što vikendom, a što kad odem na neki put, pa da vidimo kako funkcioniše odloženo štekovanje…

Subotu sam proveo na putu: bio sam pozvan da odem u Vac, gradić severno od Budimpešte, zajedno sa igračima kluba sedeće odbojke “Feniks” iz Kikinde. Naime, KSO “Feniks” već drugu sezonu za redom učestvuje u državnom prvenstvu Mađarske u sedećoj odbojci, što im omogućuje igranje više utakmica u ovom sportu. Počelo je tako što me je drug iz klupe pozvao da pomognem u izlasku kluba na Internet, što sam rado prihvatio; onda sam u par navrata fotografisao na nekim turnirima u Kikindi. Usput sam primljen u to sjajno društvo i danas imam status prijatelja kluba.

Nastavite sa čitanjem… “Fotografija dana, 4. jun 2011”

Glava 15: Željeznodorožna – Černo.

(Isečak)

…

Moskva - PetuškiVi ćete mi reći: Venjička, zar misliš da si ti kod nje jedini zločinac?

Baš me briga! A – tek vas! Neka je čak i neverna. Starost i vernost donose bore oko njuške, a ja ne želim, na primer, da na njenoj njušci budu bore. Neka je i neverna, ne baš, razumljivo, “neka”, ali ipak neka. Zato je ona sva satkana od slasti i mirisa. Ona nije za vatačinu i drobljenje – ona je za udisanje. Pokušao sam da prebrojim sve njene obline, i nisam mogao da ih prebrojim – stigao sam do dvadeset sedam i tako sam crkao od umora da sam popio zubrovku i, ne završivši, napustio brojanje.

Ali kod nje su najlepše podlaktice. Naročito kad maše njima, oduševljeno se smeje i govori: “Eh, Jerofejev, grešan si ti mudonja!” Oh, đavolica! Zar se može takva ne udisati?

Dešavalo se, naravno, dešavalo se da je bila otrovna, ali sve je to sitnica, sve je to u cilju samoodbrane i tamo nečeg ženskog – u to se ja malo razumem. U svakom slučaju, kad sam joj prodro do duše, otrova nije bilo, tamo su bile maline sa šlagom. Jednog petka, na primer, kad sam bio usijan od zubrovke, rekao sam joj:

– Hajde da čitavog života hodamo zajedno! Odvešću te u Lobnju, obući ću te u purpur i svilu, zarađivaću prazneći telefonske automate, a ti ćeš mirisati – na ljiljane, recimo, mirisaćeš na ljiljane. Hajdemo!

A ona mi je – ćuteći – pružila šipak. Ja sam ga čežnjivo prineo nozdrvama, omirisao ga i zaplakao:

– Ali zašto?… Zašto?…

…

U svakom slučaju, kad sam joj prodro do duše, otrova nije bilo, tamo su bile maline sa šlagom.

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Fotografije Nevena Grujića

Kad sam otkrio rad ovog čoveka, zastala mi je knedla u grlu. Tek posle sam shvatio da je reč o Kikindijancu kojeg poznajem od ranije…

Fotografije Nevena Grujića; preuzeto sa http://nevengrujic.weebly.comNajpre mi je zazvonilo kada sam ispod jedne fotke u srpskom izdanju National Geographica video potpis “Neven Grujić, Kikinda”. A onda se, nekoliko meseci kasnije, pojavila još jedna fotka istog autora… Pa kasnije još jedna… Čekaj malo, pomislio sam, ko je ovaj čovek? Kikinda je mala varoš, kako je moguće da ga ne poznajem?

Jasna me podsetila da je to drugar iz društva njenog brata, jedan iz poveće ekipe koja je početkom devedesetih otišla u Španiju trbuhom za kruhom. Koincidentno, identifikovali smo jedan drugog (i) preko Igora Rilla, glodura National Geographica, a uto smo se sreli i na fejsbuku. Lako našavši temu za razgovor, stupili smo u aktivan kontakt koji tek treba da krunišemo i nekim ličnim susretom… Naime, globtroter po sopstvenom opredeljenju, Neven živi na potezu između Španije, Indije i Srbije. I u tom svom kretanju stvara takve fotografije da ostajem iskreno zabezeknut.

Nastavite sa čitanjem… “Fotografije Nevena Grujića”

Glava 14: Kučino – Željeznodorožna.

(Isečak)

…

Moskva - PetuškiU Petuškama, kako sam već govorio, jasmin ne precvetava i ptičji poj ne prestaje. Pa i tog dana, tačno pre dvanaest nedelja, bile su ptice i bio je jasmin. Bio je još i nečiji rođendan. I još: bilo je mnogo alkohola – deset flaša, ili dvanaest flaša, ili dvadeset pet. I bilo je sve što može poželeti čovek koji je popio toliko alkohola: to jest nesumnjivo sve, od piva iz bureta do flaširanog. A još? – pitate. – Čega je još bilo?

– I još – bila su dva muškarca, tri ženske, jedna pijanija od druge, i rusvaj, i besmislica. I kao da više ničega nije bilo.

A ja sam razblaživao i pio, razblaživao sam rosijsku žiguljevskim pivom i gledao sam ono troje i nešto sam u njima nazirao. Šta sam ja to u njima nazirao, ne mogu reći i zato sam razblaživao i pio, i što sam to “nešto” u njima bolje video, to sam više razblaživao i pio, i od toga sam još jasnije video.

Ali obostrano razumevanje – osetio sam samo u jednoj od njih, samo u jednoj! O, riđe trepavice, duže od kose na vašim glavama! O, čedne ženice! O, belina koja prelazi u beličasto! O, čarobnjačka i golubija krila!

– Znači, to ste vi: Jerofejev? – nagla se prema meni i trepnula je trepavicama…

(O, izvrsna! kako se samo dosetila?)

– Čitala sam jednu vašu stvarčicu. I znate: nikad ne bih ni pomislila da se na pedeset stranica može nagomilati toliko gluposti. To nadmašuje ljudsku snagu!

– Zar! – polaskan sam, razblažio sam i popio. – Ako hoćete, mogu još dodati! Još više ću dodati!

…

 I još – bila su dva muškarca, tri ženske, jedna pijanija od druge, i rusvaj, i besmislica. I kao da više ničega nije bilo.

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Air-otica

Bob Fosse, koreograf. Bob Fosse, reditelj. A šta može da ispadne kad se steknu dva takva talenta u jednom čoveku, nego zlo.

Ovo je najbolja koreografija modernog baleta ikada snimljena na filmu. Zapravo, možda i postoji bolje. Ali ja ne želim da znam šta bi to bilo.

It’s showtime, folks!…