Bili 7 malih jarića i njihova mama. Jednog dana koza kaže jarićima:
– Ja odoh u prodavnicu, ako neko kuca, pitajte ga za šifru.
– A šifra će biti: Sisaj sisu!
To je čuo vuk sakriven iza ćoška, pa brže-bolje na vrata i zakuca. Jarići po dogovoru u pitaju:
– Koja je šifra?
– Sisaj sisu. – odgovara vuk.
– Sisaj k…c vuče, imamo špijunku!
Kako je civilizacija odmicala, tako su ljudi postajali sve nepoverljiviji jedni prema drugima, a iz vica s početka videli smo da je među životinjama nepoverenje još dublje. Evo, razmislite o tome kako su ulazi u pećine bili otvoreni, pa se kasnije na kuće postavljala drvena vrata, često s prozorčetom, i kako smo odmicali dalje, vrata su postajala sve čvršća, a otvori na njima sve manji. Jasno, kada god neko u nevreme pozvoni/pokuca na vaša vrata želite da znate ko je to sa druge strane. A da pri tome budete bezbedni. U tome nam pomaže sočivo, takozvano riblje oko, ovde iz nekog razloga, iako u patrijarhalnom okruženju, nazvano “špijunka“. A zašto je tako mnogo me zanima, međutim nisam našao pouzdan izvor. Ako neko ima odgovor neka ostavi u komentar. Hvala unapred.
Posle prvog udara iznenađenja, počeli su da se javljaju ljudi koji su brže-bolje osudili taj govor, nazivajući ga primerom elitizma i snobizma, a bilo je čak i težih reči. Eto, profesorki je zamereno to što je od mladih akademaca s pravom očekivala da pročitaju ponešto između redova i da nađu svoje mesto u društvu koje već četvrt veka nastupa isključivo sa pozicije osude pameti. Eto, neko se dosetio da biti profesor srpskog jezika nije probitačno zanimanje u Vankuveru i Torontu, pa je našao da je sirota Rajna sve to pričala zato što je uvređena zbog nedostajuće šanse. Na stranu 