S obzirom na to da smo dugo čekali da objavimo ovaj prilog, postoji realna mogućnost da ste ovo već videli na nekom drugom mestu. Ne mari: za čuda koja postoje, na Suštini pasijansa uvek ima mesta. Pa da su sto puta ponovljena.
Ova godina je baš loše krenula, na muzičkom nebu baš ništa preterano interesantno. Valjda muzičari hvataju zalet, u najavi je nekoliko finih stvari. A, po običaju, sledi i neko prijatno iznenađenje. Zbog toga tumaram po ćoškovima i pronalazim pesme na koje se odavno uhvatila prašina i potpuno su zaboravljene.
Davne 1963. godine muzički svet se potpuno promenio. Na Ostrvu je počelo ludijanje za Bitlsima koji su te godine izbacili dva albuma i polako postajali atrakcija, a stvari su se odvijale velikom brzinom. Pošto je Britanija a i dobar deo Evrope već pao na kolena, sve je bilo spremno za osvajanje najvećeg tržišta, Amerike.
Neko je to promućurno nazvao “Britanskom invazijom”. Ja bih ustvrdio da je to bila muzička revolucija! 🙂
A sad nešto raskošno. Praznik za oko i dušu: remek-delo filmskog jezika.
Molim vas, pronađite 35 slobodnih minuta i tek onda pogledajte ovaj film.
Film Le Ballon Rouge (1956) je dobitnik Oskara za originalni scenario (jedini kratki film koji je osvojio Oskara tog ranga!) i Zlatne palme ukategoriji kratkog filma na Filmskom festivalu u Kanu 1956. Osvojio je i druge brojne nagrade, kojekuda po svetu.
Отприлике 20. марта 1970, Никола Нешковић је, у својој емисији “Музички рели” (Други програм радио Београда, радним даном од 12:20 до 14:00) пропратио шта се догађа на фестивалу у Загребу. Нисам очекивао ништа посебно, осим што је ове године концепција фестивала била другачија.
Уведено је рокерско вече, дакле рокенрол као засебна конкуренција, те рокери који су хтели, или бивали замољени, да учествују, нису морали да праве забавњачке шлагере, него су могли, штавише било је пожељно, да се покажу на свом пољу. Што су неки схватили врло озбиљно.
Никола Нешковић је тог дана, као и сваког дана те недеље, пустио целу песму, свих 20:45, што сам тада научио напамет. Имао сам среће што сам тог месеца ишао поподне у школу, а он ово пуштао негде на почетку емисије. Био сам осми разред, и јако сам се ложио на андерграунд (што се данас зове прог рок, а звало се и прогресивни рок), “Магичну руку” сам преслушао стотинак пута, јурио где могу да чујем Цепелине и уопште, сву ту компликовану музику која може да се слуша више пута а да се сваки пут у њој чује још нешто што се није приметило пре.
“Једна жена” је била, аууу… читава симфонија на ту тему, сложена од наизглед несложивих делова, звучне слике чисто изненађење… однело ме ко зна куд. Знајући да на радију неће моћи да се чује цела, један је Никола а и он је повремено био на тапету, слушао сам помно и памтио. Nastavite sa čitanjem… “Дан кад ми се отворило, свих 20:45”
Vrlo lako: doselite se u Srbiju. Potom smislite neku sjajnu ideju i uložite svoje znanje, vreme i novac da je realizujete. Tek kada se pokaže da ste uspešni, nastupa pravi čas da budete kažnjeni za svoju samovolju. Pazi sad.
Dečko, ko ti je dozvolio da prelaziš kolima 100 km sa samo 14 dinara?
Čim sam ugledao omot ploče, oči su mi se raširile. Imao sam četrnaest godina, desetak longplejki, trioriginala(!), što je u to vreme bilo stvar prestiža i ogromnu želju da čujem sve što mi dođe pod ruku. Na omotu je, velikim crnim slovima pisalo produced by Jimi Hendrix, što je bila dovoljna preporuka, ma o čemu se radilo. Hendrix je bio božanstvo koje se sanjalo i o kome su se valjale fantastične priče, a da niko nije čestito preslušao nešto iz njegovog opusa. Ili ja takvoga nisam poznavao. 🙁
Moje iskustvo se svodilo na singl “Hey Joe” i gomilu slika Jimija u akciji, koje su zračile nekom ludačkom energijom. Ili sam barem ja tako mislio.
Zamisli ovako: baviš se teorijskom fizikom, ceo svoj intelektualni kapacitet uložiš u jednu teoriju zbog koje te najpre gledaju kao ludaka jer tek nekolicina može da razume uopšte o čemu pričaš, a onda, kako vreme prolazi, poneko i shvati teoriju, ali je uglavnom odbaci jer za nju nema dokaza. Sustižu te sede kose i gorčina se lagano sakuplja u tebi, jer si naučnik i sve podvrgavaš sumnji, pa i sopstveno delo. A onda, posle više od 30 godina usamljenosti u svetu koji te samo deklarativno prihvata, dođe ti neki klinac na vrata, pozvoni i saopšti ti vest da si bio u pravu sve vreme, što je ovog puta i dokazano. I ulepša ti dan.