Valjalo je upriličiti koreografiju za “Blue Suede Shoes“, a Carl Perkins nije ostavio nikakva uputstva… Pa dobro, to ćemo posle, rekoše producenti i snimanje je moglo da počne.
Nastavite sa čitanjem… “One for the money, two for the show…”
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Beležimo ideje vredne pažnje, vremena i razmišljanja. Čak i kad su takve da nas pouke teraju na suprotnu stranu.
Valjalo je upriličiti koreografiju za “Blue Suede Shoes“, a Carl Perkins nije ostavio nikakva uputstva… Pa dobro, to ćemo posle, rekoše producenti i snimanje je moglo da počne.
Nastavite sa čitanjem… “One for the money, two for the show…”
Kažu, suočavanje sa psihičkim problemima je mnogo lakše u grupnoj terapiji ,mežu nepoznatim ljudima sa istim problemom.
A šta bude kad niko u grupi ne želi iskreno da se suoči sa problemom? Onda, šta?
Onda preostaje samo još kontrola stanovništva. Preostala je još mrvica do te tačke: kad budete imali neograničen net na telefonu za dž, znaćete da je počelo.
Ne, nećemo evocirati U dva. Postojalo je to drvo i pre.
Snimanje filmova fotografskim objektivima je polako dovelo do toga da više ne znamo gde prestaje fotografija, a počinje film. Teško je razlučiiti i gde prestaje tehnika a počinje umetnost, što nas dovodi to potrebe da i film tretiramo kao fotografiju. Mogućnosti su nemerljive.
A šta biva: ostaneš bez šake i još usput stekneš doživotnu titulu budale – i to je to.
E, čekaj malo: da li to baš tako?
Uz standardno upozorenje”ne pokušavajte ovo kod kuće” (kao da svi kod kuće imaju tečnog azota na svu volju), hajde malo da se pozabavimo fizičkim pojavama koje odlikuju u naslovu pomenutu ludost.
Nastavite sa čitanjem… “Šta biva kad gurneš šaku u tečni azot”
(ako je uopšte stradao, jer sad će da radi isto za deset puta veće novce)
Uglavnom, obavljen je eksperiment: zaposleni u državnoj administraciji je za jednostavni zadatak nagrađen zrnom grožđa, a radnik u fabrici je za isti posao plaćen komadićem krastavca. Šta je onda bilo? Onda je radnik postupio po nalogu sindikata i…
…I ostao gladan.
Parafraza: Star Wars Episode VII u zamahu radova.
Najbolji detalj je na kraju.
Već tri godine ne sanjam, jer živim svoje snove.
— Snežana Radojičić
Bratijo Suštine pasijansa, imam jedan predlog za vas: pomozite Snežani Radojičić da, kako ona to sama reče u nedavnom intervjuu, nastavi ne da sanja, nego da živi svoje snove. Za to postoji jednostavan, dostojanstven i, zašto da ne, zabavan način: naručite njenu knjigu u pretplati.

Hajde sad, da vam polako objasnim o čemu je reč.
Koncept aftamacke vožnje na autoputevima nije novog datuma. Razne kompanije isprobavaju koncept, implementacije su već uspešne, a pridružuju se i oni koji planiraju da ostanu na tržištu bar još dvadeset godina. Da vidimo kako se sprema Hyundai.
Jes’ reklama, ali dobra.
Budućnost je počela, sadašnjost je precenjena, a prošlost smo ionako propustili, pa nije važno. Pravo je pitanje: kako se ovi automobili nose sa rupama na putu između Bašaida i Kikinde?
Dakle, lik je vozio kamion maksimalnom dozvoljenom brzinom od 65 milja na sat, policajac ga je obišao patrolnim kolima, dakle vozio je brže, pa je pride koristio mobilni telefon u toku vožnje, kamiondžija je svirnuo sirenom u znak protesta, a onda se to policajcu nije dopalo. Međutim…
Međutim, ako nisi ništa pogrešio, ne popuštaj.
Beše ovo sjajan primer kroćenja goropadi. A krenulo mi i sećanje…
Nastavite sa čitanjem… “Kako to izgleda kad im uzvratite oštrim zubima”
Čovek je pronašao čudan, jedinstven i iznenađujući način da izađe na kraj sa smećem: napravio je ostrvo od plastičnih boca. I ne sam oto, nego je uspeo da postigne samoodrživost sistema na kojem se može živeti. Pogledajte: vredi nekoliko minuta vašeg vremena.
Da li je ovaj čovek baš načisto sa sobom, ne znam. Da je ekscentričan, to je izvesno. Ali da je napravio sjajnu stvar, nema nikakve sumnje. Ako ikad poludim (što bi rekli “baš-baš”), e voleo bih da to bude baš ovako.