Pitaću vas otvoreno: spadate li u one koji fotogrrafe i fotografiju uzimaju zdravo za gotovo? Takvima je posvećena ova dramska minijatura.
Category: Naravi
Beležimo elemente socijalnog folklora.
Идеја за бацање
Много хтео, много започео, па ништа. Боље да не гледате кад сам се први пут огласио на тему идеја у СФу. И све смишљам нешто крупно, кад је већ Зоран Живковић престао да објављује антологије и сажете приказе, ево саћу ја одмах. У наставку те приче се већ више пута спомињу тетка и лек.
Испада да је Грбина теорија исправна – тражиш једно, нађеш нешто десето. Овог пута је тражено бар имало неке везе са нађеним – прочитао сам књигу (“Плава запамћена Земља” или “Плави се сетио Земље” – дипломци школе лошег превода вероватно схватају двоумицу), није ме се дојмила баш нешто, па сам пожелео да видим колико се критичари слажу са мном (прилично, не из истих разлога). И онда негде у буџаку наиђе реклама за филм по “Ендеровој игри”. Хм…
Џемпер је ту почео да се пара. За Карда сам запамтио да је написао једну реткост, у књизи “Сећање на земљу”, први део “Саге о повратку кући”. Тамо је он врло уверљиво, како он само то уме*, саздао град Базилику (Василику?) који је под влашћу жена, и мушкарци у њему немају својине. Могу око града… и то делује стамено, разрађено, вековима углачано и доведено до трајне равнотеже у ходу. Делује живо, као некаква овећа медитеранска варош. И таман кад мислиш да ће сад да дође до неког окршаја, да мушкарци миц по миц изборе нека права и да се заврши неком равноправношћу, Кард измишља некаквог мачо ратника, који диже војску и до краја (друге?) књиге растури све то, што испадне да чак није ни било битно, јер Карда то ни не занима, он прати једну породицу која се запутила тамо некуд.
Status veze: komplikovano
Iliti: “šta god ti ja rekao, nećeš mi verovati”.
Naravoučenije: napad je najbolja odbrana, ali ovi nisu uspeli da stignu do dog nivoa. Pojma nemaju.
Dan Tri Polovine (V.2013)
Tri polovine, to mu dođe negde oko 1,666 – je li tako? Tako je.
Sad ćete da vidite… Ili nije tako… Uh…
Danas je dan omiljenog šablona svakog humanoidnog stvora koji se ikada očešao o radio ili televiziju i sebe smatra spikerom, smatrali ga drugi takvim ili ne. Jer danas, i samo danas, svaki humanoidni stvor koji se ikada očešao o radio ili televiziju i sebe smatra spikerom, smatrali ga drugi takvim ili ne, ima dužnost da saopšti veliku istinu: danas je dan kada polovina Srba slavi slavu, a druga polovina joj ide na slavu, jer valja se.
I tako, evo treći put na Suštini pasijansa (evo: 1, 2), razumevajući da ima i nas, i to poprilično, koji niti slavimo ovu slavu niti idemo svečarima na slavu, jer valja se, svaki humanoidni stvor koji se ikada očešao o radio ili televiziju i sebe smatra spikerom, smatrali ga drugi takvim ili ne, te ispunjava svoju dužnost da saopšti veliku istinu kako je danas dan kada polovina Srba slavi slavu, a druga polovina joj ide na slavu, jer valja se, utvrđuje implicitnu istinu: jedna polovina Srba slavi slavu, druga joj ide na slavu, jer valja se, a treća polovina ostaje kod kuće ili odlazi nekud svojim poslom, kao i svakog drugog dana.
Zabranjeno stajat’ ‘nako…
Zapravo, nije zabranjeno, nego dekadentni zapadni svet nema pametnija posla nego da napravi infrastrukturu zabave za pešake koji čekaju da im se upali zeleno na semaforu. Pazi sad.
Pitanje koje, ako vam nekim nesrećnim slučajem padne na pamet, nećete moći da isterate iz glave:
850 metara
Dakle, to izgleda ovako: zaludni vitez sa mandolinom jaši kroz šumu, treba spasiti princezu od zmaja, valja osvojiti čudotvorni mač… I tu se negde završava spisak sličnosti sa stereotipom. Ništa nije kako ste mislili da će biti.
Ah, da: a zašto se film zove “850 metara”? Eeeeee, što bi rekao onaj taksista koji je vozio oker Ladu specijal kad sam ga pitao kako je moguće da mu sat na komandnoj tabli ispravno radi a da ništa drugo nije pokvareno, to će te morati sami da otkrijete.
Zabava je zagarantovana.
Odavno nismo imali ovako dobar crtać na Suštini pasijansa. ![]()
Krađe koje to nisu, kaskadno
Sledi priča koju je napisao Art Bačvold. Sadržaj ove priče sam beskrupulozno ukrao sa jednog bloga, gde se priča našla nakon što ju je neko, kako sam veli, besramno iskopirao sa drugog bloga. A na tom drugom (pardon: prvom!) blogu otkrivamo da je priča prepisana iz knjige, dakle opet na određeni način maznuta.
E sad, kad pročitate priču, razumećete zašto su sve te krađe sasvim u redu. Štaviše, trebalo bi nam više ovakvih krađa, pogotovo bi bilo poželjno da budu na uštrb onih drugih.
Kad već ne može drugačije.
– * –
Ljubav i taksista
Jednog dana u Njujorku vozio sam se s prijateljem taksijem. Kada smo izašli iz taksija, moj prijatelj se obratio vozaču i rekao mu: “Hvala na vožnji. Savršeno vozite.” Taksista je na trenutak zapanjeno ćutao, a onda je rekao: ” Da li vi to hoćete da pokažete da ste duhoviti?” “Ne, dragi čoveče, ne šalim se na vaš račun. Divim vam se kako možete da ostanete smireni u ovako velikoj saobraćajnoj gužvi.” “Dobro,” reče vozač i nastavi put.
Velika lovina
Ponekad lovac mora da nađe nešto posebno da bi poslužilo kao iskušenje. Jer bez iskušenja nema ni uživanja u pobedi. Sve ostalo je stvar mere.
Sve ostalo je stvar mere, doista.
P.S. Gle! Petak trinaesti!
Muha
Bejahu godine kada je zagrebačka škola animacije proizvodila velemajstore.
Sledeći primer je za strpljive gledaoce. Tačnije, za one gledaoce koji umeju da gledaju.
Mnoga pitanja. Mnoga. Pitanja.
Život na vetru
U jednoj zemlji daleko, daleko, živeo je narod koji nije poznavao vreme bez vetra…
Meni ovo liči na… Uh. Bolje da ćutim.