Uz sav napor da napravimo neki dostojan prolog ovom kazivanju, ostali smo nemoćni pred tom silom… reči.
Nastavite sa čitanjem… “U kulturno umetničkom… događanjima svetskim (i ostalim)”
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Uz sav napor da napravimo neki dostojan prolog ovom kazivanju, ostali smo nemoćni pred tom silom… reči.
Nastavite sa čitanjem… “U kulturno umetničkom… događanjima svetskim (i ostalim)”
U ova naša moderna vremena, širok spektar visokih tehnologija i pametnog razmišljanja upravlja kosmičkim otkrićima. Ali pretpostavimo da nemate tehnologiju. Pretpostavimo da je štap sve što imate u laboratoriji. Šta možete da naučite?
Strpljenjem i pažljivim merenjem, vi i vaš štap možete sakupiti neverovatnu količinu informacija o našem mestu u svemiru. Materijal štapa nije bitan. Kao što nije ni njegova dužina. Niti boja. Jedino mora da bude prav.

Nastavite sa čitanjem… “Neil deGrasse Tyson: Astronomija štapa u blatu”
Kada je odbranio master-rad na Fakultetu za kompjuterske nauke taze master-inženjer je izjavio “Da sam znao da će biti ovako lako završio bih i srednju!”
Ima nas raznih, a eto sve više onih koji vest ne vide dalje od naslova. Naravno da je i ranije bilo takvih slučajeva. Beše li ono redakcija (Večernjih) Novosti imala posebnu službu čiji je jedini zadatk bio da smišlja naslove za vesti. Hebiga, mnogima mozgojedac odavno gladuje, pa nemaju čime da obrađuju pristigle informacije, a takvi prvi reaguju na prvu loptu.
Moderne ekipe propagandnih mašina su to odavno shvatile i uvrstile u redovnu primenu, a nama koji se ne prepoznajemo u tom sistemu ostaje da ga izbegavamo (konkretno izbegavanjem informativnih emisija) ili da se borimo protiv njega sopstvenim primerima (“domovina se brani lepim vaspitanjem”, mada je bolji onaj deo “domovina se brani knjigom”; čitajte knjige, bre!).
Valjalo je upriličiti koreografiju za “Blue Suede Shoes“, a Carl Perkins nije ostavio nikakva uputstva… Pa dobro, to ćemo posle, rekoše producenti i snimanje je moglo da počne.
Nastavite sa čitanjem… “One for the money, two for the show…”
Kažu, suočavanje sa psihičkim problemima je mnogo lakše u grupnoj terapiji ,mežu nepoznatim ljudima sa istim problemom.
A šta bude kad niko u grupi ne želi iskreno da se suoči sa problemom? Onda, šta?
Onda preostaje samo još kontrola stanovništva. Preostala je još mrvica do te tačke: kad budete imali neograničen net na telefonu za dž, znaćete da je počelo.
Ne, nećemo evocirati U dva. Postojalo je to drvo i pre.
Snimanje filmova fotografskim objektivima je polako dovelo do toga da više ne znamo gde prestaje fotografija, a počinje film. Teško je razlučiiti i gde prestaje tehnika a počinje umetnost, što nas dovodi to potrebe da i film tretiramo kao fotografiju. Mogućnosti su nemerljive.
I tako su se zagledali u aero-akrobatsku grupu i onda… Gledaj pažljivo.
Nije da nije. Čuka da ti iskoči.
A šta biva: ostaneš bez šake i još usput stekneš doživotnu titulu budale – i to je to.
E, čekaj malo: da li to baš tako?
Uz standardno upozorenje”ne pokušavajte ovo kod kuće” (kao da svi kod kuće imaju tečnog azota na svu volju), hajde malo da se pozabavimo fizičkim pojavama koje odlikuju u naslovu pomenutu ludost.
Nastavite sa čitanjem… “Šta biva kad gurneš šaku u tečni azot”
(ako je uopšte stradao, jer sad će da radi isto za deset puta veće novce)
Uglavnom, obavljen je eksperiment: zaposleni u državnoj administraciji je za jednostavni zadatak nagrađen zrnom grožđa, a radnik u fabrici je za isti posao plaćen komadićem krastavca. Šta je onda bilo? Onda je radnik postupio po nalogu sindikata i…
…I ostao gladan.
Sada već bivši ministar finansija je na odlasku poručio da moramo da otpustimo 160 hiljada radnika iz javnih preduzeća. To je izjava objektnog tipa: sabrao čovek prihode, oduzeo rashode, rastaribirio razliku i dobio cifru. Ta izjava ne govori ništa o kvalitetu sistema, već samo daje jedno rešenje – jedino, zapravo, u neoliberalnoj glavi bivšeg ministra.
Otpuštati je lako, a nije ni previše opasno po život. Nama se to jednom već i desilo, ako se sećate vremena kada su državne banke uveče usnule, a ujutru prestale da postoje. Šta je dalje bilo, i toga se sećate: malo smešnih protesta šalteruša u bundama, malo narodskog seirenja nad onima koji su lakirali nokte u radno vreme, neki od nas su držali kurseve korišćenja računara istim i… ništa drugo. Nije bilo slučajeva polivanja benzinom, a posebno nije bilo slučajeva umiranja od gladi. Došle su druge banke, šalteruše su sada ponešto ljubaznije i efikasnije, a elektronsko bankarstvo je postalo majka svih šaltera.
Ali ima situacija kada otpuštanje ne može da reši suštinu problema.

Nastavite sa čitanjem… “Automobilska karta javnih preduzeća Republike Srbije”