Veliki obračun na montažnom stolu

Možda je preseljenje holivudskih scena u kolaže nezavisne produkcije poslednja dobra ideja koja opravdava postojanje te produkcije. Ma, jeste sigurno. Odavno sam čvrsto verovao da Holivud u sebi ipak krije još jedan argument valjanosti. I, evo ga… Zapravo, postmoderne metode su uvek rešenje kada kreativnost zapne ili se pretvori u svoju negaciju, kao što se u Holivudu odavno desilo. A pride je i isplativo. Ako ne verujete, pitajte Gorana Bregovića. Ali nećemo sad o njemu: postoji u postmodernizmu zanimljiviji pristup od lopovskog, a posledice humanije od finansijskih.

Dakle, obratite pažnju na ovaj video. Traje oko devet minuta i zavređuje da na njega usmerite svoju pažnju.

Nastavite sa čitanjem… “Veliki obračun na montažnom stolu”

Ekonomske fantazmagorije

Izvinjavam se Džesiki što je koristim za ovako tešku temu, ali sama je kriva kad je naišla i ne pušta…

Televizijski film Field of Dreams na prvi je pogled standardan uradak Amerikanca Kevina Kostnera. Glavnog junaka, zaljubljenika u bejzbol, seljaka iz Ajove, besnog na svog oca i željnog šezdesetih, kontaktira Vrhovno Biće i tera ga u stanje koje se prividno ne razlikuje od dobrog starog biblijskog ludila što na sinove noževe poteže: u pravljenje terena za bejzbol preoravanjem kukuruza, u nemogućnost vraćanja hipoteke na imanje, u potragu za šakom dobrih ljudi kojima je učinjena nepravda širom Amerike. Zauzvat, porodica glavnog junaka ima ekskluzivno pravo da svakog dana gleda najbolje igrače (odnosno njihove duhove) koji su ikada kročili na četvrtinu kruga. Dramatičnost situacije, oličenu u bankarskim papirima koji stižu na naplatu (a kojima neutešno po vazduhu mlatara zet glavnog junaka), ćerka glavnog junaka, jedno petogodišnje dete, razrešava sledećim rečima:

Ljudi će dolaziti. Sa svih strana. Odlučiće da proputuju, razumeš? Dolaziće u Ajovu za vikend, a pošto će im biti dosadno, poželeće da nam plate. Kao da kupuju ulaznice. Da bi gledali utakmicu. Sve će biti kao kada su bili deca, pre mnogo godina. Moći će da se prisećaju kako je nekada bilo. Ljudi će dolaziti.

Nastavite sa čitanjem… “Ekonomske fantazmagorije”

Povratak u krug

Neki se zamlaćuju pamćenjem cifara broja Pi°, pri čemu je nejasno čemu bi to služilo.  Za to vreme, neki drugi su konstruisali generatore nota koji su pametni možda čak kao Glugenije Svemogući (mada, zaista ne vidimo čestit razlog takvom preterivanju) i kad se nekom takvom generatoru podmetnu decimale broja Pi kao seme za rndanje muzike, tada nastane… Nešto neobično i prelepo.

Jedina kvaka je u tome što Pi trebada se preinači u broj sa osnovom 12; naime, dvanaest je tonova u hromatskoj skali zapadne muzike.

Listen without prejudice, što bi ono rekli mudraci iz laponskih šuma.

Nastavite sa čitanjem… “Povratak u krug”

Utovar nedeljom, 6. septembar

O-ruk!… Ne valja… Hajde da probamo ponovo: o-ruk! Dobro je! Ne diraj!… A sad bež’ kud koji!

ObjavaLetnje zajebancije su prošle. Odmorili smo se, može biti. Videli smo svašta, kako da ne. Razmišljali smo, to obaška. Postali smo pametni k’o sove i vredni k’o veverice, ako nam verujete. I orni smo za nove rane pobede, ubilo se. Pa, sad kako nam bude, božepomozi.

Razne novotarije na Suštini pasijansa. Nova šema, fleksibilna, po principu “kad ima, ide; kad nema, možda ide, možda ne ide”. Bilo je predloga da utovar nedeljom bude preinačen u žurku utorkom ili sedeljku četvrtkom, ali bilo je primedbi na te pokušaje, pa smo ih odbacili. Možda ćemo jednom zbilja pokušati sa pilot-projektom kafenisanja… kafanisanja petkom ili velikog spremanja ponedeljkom, ali što ono kažu stari fotografi, ne zadržavajte dah.

'Nako!Stalo nam je da se družimo, vi to dobro znate, ali nam je još više stalo do toga da to više nikada ne bude na gorepomenuti o-ruk niti na ikakvo moranje. Da bi to sve išlo kako dolikuje, valjaće nam i reč od vas. No, vi ste se ućutali, a nadali smo se da ćete da nam kažete šta jeste, šta nije, kako biste hteli da jeste, a kako sanjate da ne bude nikako. Nije kasno ni sad da pokušate: izjasnite se; polje za komentarisanje je ispod priloga.

I nemojte da moramo da vadimo onaj gumeni čekić iz fioke.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 6. septembar”

Kako svet dospeva u ravnotežu

Audaces fortuna iuvat, kaže latinska krilatica: hrabre sreća prati.
Evo jednog odličnog primera.

Setićete se, nadam se, priče o Snežani Radojičić, cikloputnice na putu oko sveta koji traje već četiri godine. O njoj smo pisali već dvaput na Suštini pasijansa (ovde i ovde), a nisam baš siguran zašto to nije češće. Jer Snežanini putopisi imaju snagu avanturističkog filma, pri čemu to nije nikakav film, već realan život nekog ko je odlučio da mu planeta Zemlja bude jedino precizno odredište.

Te avanture možete pratiti na Snežaninom blogu, gde piše povremeno, kao i na fejZbuku, gde iz dana u dan saznajemo detalje avanture koja traje.

Zakotrljana oko sveta

U času kada pišem ove redove, Snežana boravi u Džakarti, u Indoneziji. Ona tom ostrvskom zemljom putuje već sedam meseci (sa malim izletom u Istočni Timor – em dodatna avantura, em dobar manevar zbog birokratije viznog režima), a ovih dana je upravo dobila vizu za Maleziju, u čijem kontinentalnom delu je već bila. Ovog puta, uskoro kreće na ostrvo Borneo, gde će zakačiti i Bruneje!

No, moram da vam kratko prepričam kako hrabre sreća prati, a ravnoteža se uspostavlja preko svake nade, na primeru onog što je Snežana doživela tokom nekoliko poslednjih dana.

Nastavite sa čitanjem… “Kako svet dospeva u ravnotežu”

Sa sajle pravo u krompirište

A, pa nismo odavno proveravali šta nam rade prijatelji B.A.S.E. ekstremisti. Deder da zavirimo. Vidimo da nose nekakve klupice k’o neki penzioneri, kuda su to pošli?…

Aha, pošli su da okopaju krompir. Pa, dobro. Mora domaćin čovek da misli i na duge hladne zimske dane, valja spremiti hranu u trap… A pre toga, briga o bašti je na prvom mestu. I zato do bašte moraš stići kako znaš i umeš. Izgleda da u Nagorno Karabahu za stizanje u baštu koriste pomalo drastične metode…

Svet je jedno čudno mesto.

Gde je ostatak puta, ‘bem te blesava!

I tako, dok se neko pita koja je čija nadležnost i ko bi trebalo da uradi ovo ili ono, vreme prolazi, ptičice cvrkuću, a oko nas vlada sveopšte rasulo u kojem se vrednost nečemu utvrđuje na osnovu odabrane pripadnosti.

A onda se neko setio starog prijatelja iz vremena kad je vazduh bio čist, seks prljav, a televizija prozor u svet, pa ga docrtao.

linnnea

Imam utisak da bolju ilustraciju naše stvarnosti nije moguće postići.

Imalo bi se tu još štošta reći, ali nema ko da sluša. Ima dobrih ljudi koji odmereni pritisak na svoje mišljenje doživljavaju kao napad na svoj ego. Grehota.

Panorama, baš onako kako ne treba

Imam i ja jednu od pre… Čuj: jednu… Smile with tongue out Ali, dobro: jednu po jednu, kao što to vazda vešto radi Комшија

Beše jesen 2004, ja pun sebe i sa fotoaparatom od kojeg se nisam razdvajao. Želja velika, znanje de facto malo, a iskustvo kukavno i ne baš u skladu sa onim što sam učio kad sam imao 11 godina, pa počeo da se bavim filmom i fotografijom. Ali ko mari za to: pa ja sad mogu i panorame da pravim! Ej, panorame!

I zateknem se ja tako, nekom levom prigodom, u Temišvaru, na Trgu jedinstva. A to je povelik trg pravog srednjoevropskog tipa, sa velikim praznim prostorom pravougaonog oblika iz čije sredine pogled puca na gomilu zgrada koje su upamtile mnogo istorije Banata (evo kosog pogleda iz Google mape, to levo je srpska pravoslavna crkva, a ono desno katolička). Škljoc, škljoc, škljoc… I tako 21 put, tako da čak malo i preklopim pun krug sa taktički dobro odabranog mesta. E, čak sam i prikladnu funkciju u fotoaparatu koristio, da ne bude zabune šta radim.

A sutradan kod kuće, posle boktepita koliko duge obrade u programu Canon PhotoStitch, dobijem nešto nalik ovome (šta je tačno ovo, objasniću malo posle):

Panorama 1: krivo

(velika kriva panorama je ovde)

Kuku i lele, ergo – jao i joj!

Nastavite sa čitanjem… “Panorama, baš onako kako ne treba”

Malo Baha na Mebijusovoj traci

O genuju Johana Sebastijana Baha znate i sami od ranije, mi smo vas ovde cimali više puta (poslednji put baš vrlo nedavno), a svima nam je jasno da bi tu imalo šta da se objašnjava dugo, dugo…

Umesto objašnjavanja činjenice da je matematička struktura nekih Bahovih partitura bila savršena, a savršenost ili ne može da se objasni ili je to neotrebno, evo jedne prilično ekstravagantne demonstracije.

Nastavite sa čitanjem… “Malo Baha na Mebijusovoj traci”

Incidentalni stripovi

Ne bi trebalo da propustite blog Incidental Comics. Reč je o strip-radovima nezavisnog ilustratora Granta Snidera. U seriji ovih stripova koji su najčešće dugi tačno jednu tablu, ovaj umetnik istražuje mesto umetnika u svetu oko sebe, svoje strahove i ideje, traži prostor za stvaranje zaranjajući u sebe samog.

Incidental Comics

Teška je to putanja. Verovatno vrlo trnovita. Ali ovaj momak postiže dobar rezultat.

Nastavite sa čitanjem… “Incidentalni stripovi”