Google u slavu Borhesa

Pre tačno 112 godina, rođen je Horhe Luis Borhes, jedan od najvećih književnika dvadesetog veka. U to ime, Google je obelodanio prikladni doodle.

Horhe Luis Borhes (1899 - 1986)

Borhes je jedan od mojih junaka literature. Što bi rekli, “drugovi Markes i Borkes” su među najzaslužnijim što sam osamdesete proveo čitajući mnogo dobrih knjiga. Čitao bih i danas sa istim žarom, ali još nisam dosegao sposobnost organizacije života. Ključ je, izgleda, u tome što sam tih godina živeo na belom hlebu, a danas moram da se borim. Ali, da ne skrećem pažnju na sebe i svoje probleme povodom čitanja…

Čita li te još iko, o Majstore od Reči? Znaju li ljudi išta od onog što si im pružio?Volite li Borhesa?

Pitanje, pretpostavljam, ima smisla postaviti samo onima koji nisu mnogo mlađi od mene ili onima koji su stariji. Generacija moje Ane možda i ne zna ko je Borhes. Ostao sam zapanjen: pogledajte koliko je bolno različit obim sadržaja članaka o Borhesu na engleskom i na srpskom. I zamislite se: zašto je to tako?…

Godine prolaze, a ja gledam kako ljubitelji dobre knjige u mladoj generaciji postaju retki kao pande. Ne vredi mi da kukam nad onim što država (ne) preduzima tim povodom, jer će se ispoljiti pojava šupljeg kao bitnog, trivijalnog kao misaonog i lažnog kao pravog. A to su mnogo veći problemi… Čak i u odnosu na činjenicu da danas čitaju samo oni koji ne moraju da brinu za svoju egzistenciju i koji, istovremeno, imaju kulturu težnje ka stalnim obrazovanjem. A takvih je ovde tako jebeno malo da mi uopšte nije jasno kako biblioteke uopšte opstaju. Verovatno po inerciji, božemesakloni.

Ne marim da pijem, reče on

Vladislav Petković Dis (1880 - 1917)Osladilo mi se da lovim vinsku poeziju. Čak mi žao što sad nemam dovoljno vremena da preturam po biblioteci. Ali, mogu po sećanju.

 

Večeras ćemo se setiti Vladislava Petkovića Disa, njegovog burnog i kratkog života, kao i njegove možda najbolje vinske pesme.
Ko bude pametan i dobar, čeka ga i nagrada na kraju priloga.

 

Vladislav Petković Dis:
Pijem

Ne marim da pijem, al’ sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al’ kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak’o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: “Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće.”

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeći da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.

Nastavite sa čitanjem… “Ne marim da pijem, reče on”

Kako zvuče moderni horovi

Skoro da je ispalo dobro što sam odložio ovaj prikaz: prve verzije adresa su, navodno, hakovane i nestale.

Prvo je jedna prijateljica na fejsbuku povezala link na Viva Vox Choir, zanimljivi moderno orijentisani hor iz Zemuna. Ispostavilo se da su imali 500.000 pregleda za svega par nedelja, te da je to bio dokaz popularnosti hora. Onda je klip, navodno, hakovan, pa je postavljen ponovo.

 

Bez obzira na rezultat i na činjenicu da je ekipa zaista napravila ludački aranžman, nešto mi je zapalo za oko: bilo je još pet-šest klipova na jutjubu, a zbir pregleda svih njih nije dostizao ni deseti deo pregleda tog klipa. I tada shvatim: ključ je u tome što je to obrada numere od grupe Rammstein; a tu grupu konzumira dečurlija za koju su jutjub i fejsbuk osnovni vidovi takozvanog socijalnog ponašanja.

Nisam bio malodušan, brz obzira na utvrđenu činjenicu da je ovo bio dobro fingiran SEO – i ništa više. Just kidding Ekipa je simpatična i zavređuje barem malo podrške javnosti… Gledao sam dalje, pa pogledao dežurnu numeru kojom se šablonski fascinira svako ko nema vremena da sam istražuje muziku.

 

E, ovde sam morao da zastanem, jer je počelo da mi zvoni negde u registru sećanja. Šta beše, šta beše?… Pa da!

Nastavite sa čitanjem… “Kako zvuče moderni horovi”

Da li ste znali da je Mila bila Kikinđanka?

Suština pasijansa slavi 179 godina od rođenja velikog pesnika Đure Jakšića.

Đura Jakšić (1832 - 1878)

Za tu priliku, biram jednu od najlepših vinskih pesama napisanih na srpskom jeziku.

Mila

“Vina, Milo!” – orilo se,
dok je Mila ovde bila.
Sad se Mila izgubila,
tuđe ruke vino nose.

Ana toči, Ana služi,
al’ za Milom srce tuži.

Nema nama Mile više!
Ono malo veselosti,
što imaše dobri gosti,
to kod Mile ostaviše.

Ana toči, Ana služi,
al’ za Milom srce tuži.

Iz Milinih ruku mali’,
– ma se rast’o bela sveta –
mesto čaše od bermeta,
otrova bi progutali.

Ana toči, Ana služi,
al’ za Milom srce tuži.

Ko da igra? Ko da peva?
Ko da žedni? Ko da pije?
Ko li brigu da razbije? –
Nesta Mile, nesta ćefa!

Ana toči, Ana služi,
al’ za Milom srce tuži!

Nastavite sa čitanjem… “Da li ste znali da je Mila bila Kikinđanka?”

Gde si, Violeta, kućo stara!…

Da se prisetimo legendarne sekvence: Ljupče progovara, a Pera Trta objašnjava poreklo svog nadimka.

Kombinatski filmovi YU scene nikad nisu bili bolji nego u to vreme… Obratite posebnu pažnju na beskonačno ljigavu muzičku temu u pozadini. Ako se dobro sećam, autor te ljige je Kornelije Kovač. Pa dobro, moralo se od nečeg živeti.

Pepeo i sneg, pero u vatru

Naišao sam na umetničku video egzibiciju koja me je oduvala. Odvojite malo vremena, nećete se pokajati; pomeriće vas u duši bar malčice. A ko zna, možda vas čak i potakne na neko aktivnije razmišljanje.

Kroz istoriju, naše shvatanje i odnos sa životinjama imaju korene u mitovima i legendama. Dosad su ta predanja bila svojstvena kulturama, regijama i plemenima. Jednočasovni film Ashes and Snow i dva kratka “haiku” filma premošćavaju geografske i kulturološke granice, povezujući modernog čoveka sa totemskim životinjama koje dotiču naše biće.

Gregory Colbert je video umetnik i fotograf iz Kanade koji stoji iza projekta Ashes and Snow. Stvaran deset godina tokom dugih putovanja umetnika po svetu, a zatim prikazivan na mnogim mestima, projekat je zamišljen kao neprekidna nomadska prezentacija koja nikad neće stati. Zahvaljujući tom neobičnom konceptu, izložbu je do sada videlo preko deset miliona posetilaca, što je čini najbolje posećenom posebnom umetničkom postavkom u istoriji.

Taj uspeh nije slučajan. Pogledajte ovo:

 

Ovaj neverovatno lepi i uzbuđujući video isečak je samo delić onog što možete otkriti ako budete prošetali online izložbom na matičnom sajtu. Učinite sebi uslugu: posetite taj sajt.

Feather to fire, fire to blood, blood to bone, bone to marrow, marrow to ashes, ashes to snow...

(Via)

Maču Pikču: prvih sto godina

Danas se navršava tačno stotinu godina od otkrivanja jednog od najzanimljivijih arheoloških lokaliteta na svetu. Google je zaboravio da napravi doodle, ali ja ne zaboravljam da pomenem tu činjenicu. Hot smile Maču Pikču je jedno od nekoliko mesta na svetu za kojima čeznem da ih ugledam svojim očima.

Jedno od malo preostalih mesta za kojima čeznem...

U dve reči: Maču Pikču nije vukojebina, jer to mesto je previsoko da bi ga pohodili vukovi. To misteriozno i sveto mesto Inka se nalazi u zoni orlovog leta, na visini od 2.350 metara nadmorske visine, na mestu u državi Peru koje se okvirno može nazvati graničnim pojasom između Anda i Amazonije. O veličanstvenosti tog mesta mnogi su pokušali da troše reči; ja ne bih ni da pokušavam, jer znam da ne bih uspeo. Uostalom, čak se i stručnjaci još uvek mačuju svojim hipotezama o pravoj svrsi tog grada Inka.

Prva zabeležena poseta Maču Pikčuu se desila 24. jula 1911. godine. Američki istraživač i lovac na blago po imenu Hiram Bingham popeo se tog dana uz liticu koja se pružala iznad doline niz reku Urubamba, severozapadno od grada Cusco, praćen delom svoje ekipe iz ekspedicije koja je organizovana na univerzitetu Yale. Zatekao se na mestu za koje nisu znali ni konkvistadori: dugo je potrajalo dok Bingham i ekipa nisu shvatili da su našli nešto o čemu nisu ni slutili da postoji…

Neću da vas davim faktografijom: ili ćete sami naći više ako vas zanima ili nećete upamtiti ni ovoliko ukoliko vas ne interesuje. Završiću samo sa dva podatka: UNESCO je 1983. obeležio Maču Pikču kao lokalitet svetskog nasleđa; a kada je populacija na Internetu pozvana da glasa o sedam svetskih čuda novog veka, ovaj lokalitet je ušao u konačnu listu.

Nad rešetkom metroa

Setićete se i sami: ova sekvenca je jako doprinela, možda i direktno dovela do toga da Marylin Monroe postane jedna od najvećih ikona u istoriji kinematografije.

 

A šta reći…

Ah, da – hajde da dodamo još jednu činjenicu u kompendijum beskorisnog znanja: ova scena pripada filmu The Seven Year Itch (1955). Reditelj filma je bio Billy Wilder, kralj zlatnog doba Holivuda.

Nastavite sa čitanjem… “Nad rešetkom metroa”

Google u slavu Alexandera Caldera

Danas je 113 godina od rođenja jednog od najslavnijih vajara moderne umetnosti. U to ime, Google je postavio prikladni animirani doodle.

Alexander Calder (1898 - 1976)

Alexander Calder je bio najpoznatiji po svojim pokretnim ili kinetičkim skulpturama: reč je o svojevrsnim trajnim instalacijama, najčešće oblikovanim po obrascima apstraktne umetnosti. Te skulpture slobodnim pokretima čine složenu igru kombinacija, dajući delu svojevrsnu životnost u prostoru u kom funkcioniše.

Nekoliko poznatih radova ovog umetnika možete videti u glaeriji članka na Vikipediji, a za više –  surfujte onako kako vas doodle link upućuje na srpskom ili na engleskom.

Čovek - skulptura u Montrealu, postavljena za Expo 1967

 

(Via)