Nema potrebe da žurimo (bonus muzika za predveče, kao da je veče manje važno od popodneva)

Hey you out there in the cold
Getting lonely getting old
Can you feel me?
Hey you standing in the aisles
With itchy feet and fading smiles
Can you feel me?

Subota, lagan dan, samuraji se razbežali kojekuda… Hajde da večeras samo slušamo muziku i ništa veliko ne pametujemo. Mada…

Nastavite sa čitanjem… “Nema potrebe da žurimo (bonus muzika za predveče, kao da je veče manje važno od popodneva)”

Ne mora jedan po jedan, nego 10.000 odjednom

Kako ste se i sami više puta do sada uverili, Internet je mesto na kome razne zamlate rade razne stvari, pokazujući svetu rezultate svog viška vremena i, uopšte, hvaleći se kako tim viškom vremena uopšte raspolažu. Posebnu pažnju nam privlače ludorije i beskorisni proizvodi uma koji dokazuju genijalnost autora. Poput ovog: prvih pet minuta deset hiljada filmova – sve sa zumiranjem željenog segmenta!

Nastavite sa čitanjem… “Ne mora jedan po jedan, nego 10.000 odjednom”

Koliki je Sunčev sistem

Kako nas upozoravaju oni koji o tome znaju, ljudski um nije u stanju da pojmi brojeve veće od 100.000 – preko toga smo zbunjeni i, zapravo, ne umemo da dočaramo veličine i odnose. U tom svetlu, kako bi izgledala činjenica da svetlost sa Sunca putuje preko četiri sata do Neptuna? Ekipa je pokušala da dočara veličinu Sunčevog sistema tako što je za model Sunca uzet jedan prosečno velik grejpfrut.

Znate li kako Lala objašnjava stepene komparacije? Veliko, zdravo veliko, veliko u 15:00.

(Via)

Tiho, tiho, da se ne sazna: Tarkovski online

Ovo nije samo prisećanje. Postoji jedna informacija koja je za mene ispala važna vest, iako je zapravo reč o nečemu što je objavljeno pre četiri godine.

Ali, pre informacije, da se prisetimo ONOG kadra.

Nastavite sa čitanjem… “Tiho, tiho, da se ne sazna: Tarkovski online”

Jedna sasvim obična šetnja Parizom

Nisam nikad bio u Parizu. Odavno želim da odem, ali ako je moguće mimo onih turističkih paket aranžmana. Da se izgubim u nekim običnim ulicama, da švrljam pijacom, da popijem kafu tamo gde kafu piju i komšije. Da pokisnem iz čista mira.

Šta mi je trebalo da natrčim na ovo?

Ako sam dobro shvatio, ovi kadrovi su isečeni iz filma “Ponoć u Parizu” Woodyja Allena. Nisam gledao film, ali potvrdu sam našao u trejleru na stranici filma na portalu IMDB. Pa sad, ne moram da gledam melodrame da bih se uverio, je li tako?

Завиривање у СФ – епилог

Што волим кад ми се намести да напишем читаву серију нечега, па онда још и завршницу серије, и мислим да сам готов, кад оно… није него. Није готово кад је готово, него је готово кад ја кажем да је готово, рече Тома Бебић.

Остаје ми мала задовољштина да сам донекле био у праву – од она четири предлошка, таква каква су, неће бити романи, и нису. Али.

Наставио сам да читам Халдемана редом, и наишао на “Добијање у времену” где, нуто чуда, управо развија ону прву варијанту, где се бесмртност купује на рате. С тим што је две ствари избацио (размену знања, и оног Дајката), јер му није била завршна премиса да свет у задатом тренутку одлази у очин, а убацио неколико других. Пре свега, корпорација Бесмртност (или како се већ зове овог пута) је замишљена да спречи свевлашће бесмртних, тако што ће они сваких десет година имати да бирају између докупљивања још једне деценије живота по цену да сву своју имовину препишу корпорацији, или да уживају у свом иметку док су јоште живи. Од оног милиона није одустао – то је минимални иметак без којег неће ни да разговарају, и због којег многи добитници на лутрији никад нису могли да купе још десет година. Јер нису научили како се праве паре. За шта и даље не постоји рецепт – јер за десет година се нешто промени, застари знање, Јово наново.

Корпорација би требало да улаже сво то богатство управо у стабилизацију човечанства, кроз образовање, праведну расподелу, улагање где треба, и да тиме спречи да бесмртници буду омрзнути. Јер нису стварно бесмртни, и не могу то да искористе да буду вечито богати и владају светом.

Nastavite sa čitanjem… “Завиривање у СФ – епилог”