Parafraza: Star Wars Episode VII u zamahu radova.
Najbolji detalj je na kraju.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Parafraza: Star Wars Episode VII u zamahu radova.
Najbolji detalj je na kraju.
Ko da zastajkuje svaki čas? Te ovom se pije kafa, te onaj bi da puši, te onaj zaboravio da kupi orbit žvake, te ovaj se napucao limunade… A put treba preći relativno brzo. Parola “snađi se”…
Parola “snađi se” nije baš uvek najbolja ideja.
“Oranje da nam gaze ne smeju, da prelete ne mogu”, reče im trener i posla ih na teren.
I tako… I sa tim sportom je završeno. Nego, da pređemo na neki drugi.
Volite holivudske CGI spektakle? Volite slike koje deluju toliko stvarno da vam nije jasno kako su izmišljennje i napravljene? A šta ako neke od tih slika, zapravo, postoje?
Uvek postoji još jedan ludak koji prevazilazi svima raspoloživu tehniku i napravi ono što mu treba da bi napravio ono što drugi ne umeju. I sad, zamislite vi kako može da izgleda makro fotografija kada u priču ubacite elektronski mikroskop rezolucije sedam nanometara i čoveka sa dovoljno vremena i upornosti koji ne prihvata “ne” kao moguć odgovor na ideje u načinima prezentacije sveta oko sebe. To su ljudi koji pomeraju granice.
Zbog toga, rekli bismo da je Stefan Diller ime koje vredi zapamtiti, a njegov dosadašnji rad istražiti. Njegovi klijenti su i prirodnjaci i tehnolozi – kako ćeš bolje ispitati mikrospojeve nego slikom? – a i mi, prost svet, ponekad volimo da ostanemo zapanjeni.
On je trčao, a oni su ga pitali zašto trči. I nisu hteli da prihvate da trči bez razloga.
Ah, ti odvratni ljudi: stalno traže neke razloge.
Nastavite sa čitanjem… “Kad sam već do ovde dotrčao, mogao bih i…”
Već tri godine ne sanjam, jer živim svoje snove.
— Snežana Radojičić
Bratijo Suštine pasijansa, imam jedan predlog za vas: pomozite Snežani Radojičić da, kako ona to sama reče u nedavnom intervjuu, nastavi ne da sanja, nego da živi svoje snove. Za to postoji jednostavan, dostojanstven i, zašto da ne, zabavan način: naručite njenu knjigu u pretplati.

Hajde sad, da vam polako objasnim o čemu je reč.
Koncept aftamacke vožnje na autoputevima nije novog datuma. Razne kompanije isprobavaju koncept, implementacije su već uspešne, a pridružuju se i oni koji planiraju da ostanu na tržištu bar još dvadeset godina. Da vidimo kako se sprema Hyundai.
Jes’ reklama, ali dobra.
Budućnost je počela, sadašnjost je precenjena, a prošlost smo ionako propustili, pa nije važno. Pravo je pitanje: kako se ovi automobili nose sa rupama na putu između Bašaida i Kikinde?
Četvrti jul. Ovde smo zaboravili na nekadašnji državni praznik, kao da je bitno. Ameri će danas da se izubijaju od pregorelog roštilja i kiselog piva, a uveče, zna se: vatromet. Petljajući po svojim standardnim izvorima, pronašao sam nešto zanimljvo: priču o hemiji vatrometa.
Da vas podsetim ako ste zaboravili: sodium je natrijum, potassium je kalijum, copper je bakar, a ostalo ćete prepoznati lako.
Kako bi to izgledalo kada bi odeljenje za žalbe najvećeg medijskog agregatora na planeti bilo uređeno u realnom svetu? Možda ovako nekako?
Nije baš tako, ali nije ni daleko…
Čovek je pronašao čudan, jedinstven i iznenađujući način da izađe na kraj sa smećem: napravio je ostrvo od plastičnih boca. I ne sam oto, nego je uspeo da postigne samoodrživost sistema na kojem se može živeti. Pogledajte: vredi nekoliko minuta vašeg vremena.
Da li je ovaj čovek baš načisto sa sobom, ne znam. Da je ekscentričan, to je izvesno. Ali da je napravio sjajnu stvar, nema nikakve sumnje. Ako ikad poludim (što bi rekli “baš-baš”), e voleo bih da to bude baš ovako.