#onokad uzmeš realni svet i pretvoriš ga u podlogu za animaciju.
Fascinantno!
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
#onokad uzmeš realni svet i pretvoriš ga u podlogu za animaciju.
Fascinantno!
Sve je lako kad imaš čime, kad imaš kako i kad imaš kad. Problem nastaje kad nema ko. Zato oni što rešavaju probleme podižu sebi cenu, jer važi princip “nihts snaga, Hans: samo glava!”.
Džabe priča. Samoinicijativa vrednog radnika je ključ za napredovanje.
Čovek će pokušati da pogodi kartu koju ste zamislili, i to preko snimka na Cevki. Da vidimo…
A?
Prvo se zagledaš, pa pomisliš “krugovi”, pa se pojavi neki šahovski raspoloženi glavonja da ti objasni kako je tvoje poimanje prostora pogrešno i da je ovde reč o seriji pravih linija.
O čemu je reč? O ovome:
Možemo razumeti da je nekim ljudima dosadno, možemo verovati i u visoku fizičku spremnost nekih pojedinaca, nadasve možemo da verujemo da neki ljudi raspolažu prevelikom količinom slobodnog vremena, ali teško je poverovati zašto neki ljudi daju sve od sebe da ispadnu budale, a onda ispadnu heroji ako ne uspeju u tome.
Ovaj je čak i trenirao da bi preskočio Lamboghini koji ide 130 km/h. Sad kad je uspeo, dopamin čini svoje: on sada želi da preskoči dva automobila…
Nešto nam govori da će ovog puta uspeti da se skrši.
Valjalo je upriličiti koreografiju za “Blue Suede Shoes“, a Carl Perkins nije ostavio nikakva uputstva… Pa dobro, to ćemo posle, rekoše producenti i snimanje je moglo da počne.
Nastavite sa čitanjem… “One for the money, two for the show…”
Kažu, suočavanje sa psihičkim problemima je mnogo lakše u grupnoj terapiji ,mežu nepoznatim ljudima sa istim problemom.
A šta bude kad niko u grupi ne želi iskreno da se suoči sa problemom? Onda, šta?
Onda preostaje samo još kontrola stanovništva. Preostala je još mrvica do te tačke: kad budete imali neograničen net na telefonu za dž, znaćete da je počelo.
Ne, nećemo evocirati U dva. Postojalo je to drvo i pre.
Snimanje filmova fotografskim objektivima je polako dovelo do toga da više ne znamo gde prestaje fotografija, a počinje film. Teško je razlučiiti i gde prestaje tehnika a počinje umetnost, što nas dovodi to potrebe da i film tretiramo kao fotografiju. Mogućnosti su nemerljive.
A šta biva: ostaneš bez šake i još usput stekneš doživotnu titulu budale – i to je to.
E, čekaj malo: da li to baš tako?
Uz standardno upozorenje”ne pokušavajte ovo kod kuće” (kao da svi kod kuće imaju tečnog azota na svu volju), hajde malo da se pozabavimo fizičkim pojavama koje odlikuju u naslovu pomenutu ludost.
Nastavite sa čitanjem… “Šta biva kad gurneš šaku u tečni azot”
(ako je uopšte stradao, jer sad će da radi isto za deset puta veće novce)
Uglavnom, obavljen je eksperiment: zaposleni u državnoj administraciji je za jednostavni zadatak nagrađen zrnom grožđa, a radnik u fabrici je za isti posao plaćen komadićem krastavca. Šta je onda bilo? Onda je radnik postupio po nalogu sindikata i…
…I ostao gladan.