Смислио сам виц… овај, нисам… тетки лек…

У време док су се вицеви још препричавали уместо да се преводе са интернета, били смо јако брзи да их измислимо и раширимо. Дешавало се да се догађај још не заврши, а виц о њему већ стигне свуда. Например, “што је Авдо моро д’иде у Италију”, добре три недеље пре него што су нашли леш Алда Мора.

И увек се нашао неко да пита “ко ли измишља све те вицеве”.

За већину умотворина је пожељно да се зна чије су. Чувене изреке остају запамћене по ауторима, аутори по њима. За позоришне комаде се зна ко их је писао, за слике се плаћају скупи стручњаци да утврде да ли их је стварно насликао онај на ког су набедили, скоро све књиге имају писце. Једино јадни вицеви немају ауторе (са изузетком оног што смисле усправљени комичари, али овде је реч о бесплатним вицевима).

Ко се пита зашто је то тако, нека смисли виц и нека проба да га протури. Јемчим неуспех ако почне са “е, што сам смислио један”. То се никад не ради. Сопствени виц се протура са “е, што сам чуо један”, са можебитним ојачањем “на пијаци” или “у аутобусу” или “у кафани, за суседним столом”.

Народни уметник, изумитељ вица, мора да остане непознат. Он је нека врста незнаног јунака, митско створење, коме се верује само док остане у миту, док га не познајемо. Чим се испостави да је виц смислио неко кога знамо, одједном више није тако смешан. Још горе ако унапред знамо, пре него што га чујемо.

Зашто је то тако, немам појма. Немам теоријску основу да проникнем у суштину тога, а о теоријама које се упињу да објасне људско понашање баш и немам неко високо мишљење. Могу да га опишу, као ја сад.

За разлику од већине таквих теоретичара, који живе у обмани да постоји неутрални посматрач па као изводе неке опите на људима све се претварајући да заморци не примећују да су стављени у ненормалан положај па онда закључују о некаквом нормалном понашању – ја ово пишем у првом лицу. Јавно признајем да сам смислио и протурио бар десетак вицева, од којих је можда чак половина прошла мајсторски испит: неко их је после мени причао.

Она прва два, која сам покушао да протурим као своје, су прошла неславно. Испрва. Онда сам их, негде другде, неку годину касније, протурио као “е што сам чуо један”, и све је било како треба. И, као што треба, не знам који су то. Заборавио сам. Јер и ја верујем у митског незнаног јунака, и питам се ко ли измишља све те вицеве.

Идеје остављају траг

Писци научне фантастике, као и сви други творци новог садржаја, могу да се мере бројем идеја по дужном метру дела. Дилетанти имају једну идејицу и развуку је, са понављањем, на петсто страна, на седам дебелих књига, на целу симфонију. На другом крају спектра су они који не постижу да напишу довољно меса око идејног костура.

Нисам рекао да су ови потоњи баш врхунски мајстори, као што нисам рекао ни шта се то мери. Врхунски мајстори га свакако не развлаче, и није им жао да потроше више идеја на једно дело, јер знају да ће им доћи нове. Али, они имају меру, или бар неке идеје провуку неприметно, у позадини, па ко примети примети.

Остају нам несрећници са оног десног краја, који не постижу. Ови јадници се не огреше толико о жанр, колико о тржиште, па им критика пребаци да су много хтели много започели, а ништа нису истерали како треба; да су зарад пласирања својих идеја скроз запоставили радњу и разраду ликова; да има спорих делова; да има пребрзих делова који се тешко прате; да… Nastavite sa čitanjem… “Идеје остављају траг”

R.I.P. Ray Bradbury

Prošlo je već tri dana kako je na neko bolje mesto otišao veliki autor naučne fantastike, napetih priča, filmskog i televizijskog stvaralaštva… Stižem da mu odam poštu tek sad. A bio je jedan od mojih junaka u literaturi…

Ray Bradbury (1920-2012)Ray Bradbury (1920-2012) bio je poslednji preostali iz velike SF trojke ABC (AsimovBradburyClarke). Što pročitah negde: nepošteno je da u listu temeljnih autora žanra ne dospe i Robert A. Heinlein, ali to je neka druga tema. Poenta je da nema popisa najznačajnijih SF autora a da se ne pomene i ime Reja Bredberija, iako je SF bio samo jedan od žanrova u kojima se uspešno pokazao.

Bredberi je bio velemajstor priče. Od “Marsijanskih hronika“, koje su ga u romantično vreme pulp-fiction forme uznele u prvu ligu svetskih autora, plodno je radio u raznim medijima. Njegov roman Farenheit 451 je jedno od obaveznih dela na spisku remek-dela u podžanru distopije; a film koji je Fransoa Trifo uradio po knjizi ide u red najvažnijih SF filmova uopšte.

Nastavite sa čitanjem… “R.I.P. Ray Bradbury”

Sećanje na Slobodana Selenića

Na današnji dan pre 79 godina, rođen je veliki srpski dramski pisac, jedan od mojih omiljenih autora i svakako jedan od onih koji su zaslužili moje duboko poštovanje. Ove redove posvećujem sećanju na susret sa njim.

Slobodan Selenić (1933-1995)Jako davno sam počeo da prepoznajem raznorazne lokalne kvaziheroje i kvaziintelektualce koji koriste svaku prigodu javnog skupa da ispale svoje bezvredne misli i promisli. Takvi su pogotovo redovni, ama deo inventara, na raznim književnim i sličnim skupovima i zbog toga već godinama izbegavam da pohađam te skupove, iako sam ranije bio redovan, jer kako su godine prolazile, palanački mentalitet na nepalanačkim skupovima je postajao sve izraženiji. Znam za to, pa čuvam živce i zbog toga se odričem čak i vrlo zanimljivih ljudi koji ponekad dolaze u moju malu varoš.

Živo se sećam jednog takvog skupa, jednog od poslednjih koji sam pohodio; beše to u proleće 1990. godine, teško mi je da se setim tačno. Bilo je to u sali današnjeg Kulturnog centra u Kikindi (tada je to bio Dom omladine). Stupio sam tada u veoma zanimljiv razgovor sa Slobodanom Selenićem, što je moglo da izađe na ko zna šta da se nisu umešali neki lokalni heroji.

Nastavite sa čitanjem… “Sećanje na Slobodana Selenića”

КОЛИКО МЕ ИМА ДАНАС

Након вишеструких изазова, што јавних, што унутар уредништва, видим да не могу избећи да објавим и овде своју прву причу, једину која је ем писана оловком, још давне 1982, ем објављена у правом часопису… Сиријус, крајем 1984. Све после тога су некакви бајтови.

Прво пут је стварно било огавно. Био сам глупо затечен пред шатором за време олује. Цвокотао сам и био сав у некој грозници. У зло доба сам се сетио да је шатор на лошем месту и да за пола сата могу да очекујем потоп. Изашао сам да ископам канал. Оне будале су однеле скоро сав алат, па сам копао крампом. Било је крајње глупо, крамп по терену који се може орати кашиком, али, шта се може, подигао сам га високо, замахнуо  и…

Касније кад сам размислио, схватио сам да је заиста било глупо. Као прво, шатор је био од пластике, дрвећа није било, те је прво гром нашао баш мој крамп. И мене. Будале не живе дуго. Nastavite sa čitanjem… “КОЛИКО МЕ ИМА ДАНАС”

Kako vam drago

Pa ceo svet je glumište
gde ljudi svi i žene glume;
Svak se pojavi tu i ode;
i odglumi u svom životu mnoge uloge
kroz sedam činova.

Da li ste znali da sveukupna Šekspirova dela sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotački i Svet kao pozornica15.785 znakova pitanja; da se uši u njegovim dramama spominju 401 put, ljubav 2.259, a mržnja 183 puta; da nam je đuture ostavio 884.647 reči, u ukupno 31.959 govora dramskih likova, u 118.406 stihova?

Niko od autoriteta za Šekspira ne može staviti ruku u vatru za to kako se tačno piše njegovo prezime, možda ponajviše zbog činjenice da ni on sam nije bio siguran u to – od pet sačuvanih potpisa (Shaksp, Shakespe, Shakspe, Shakspere, Shakspeare) ni jedan nije onaj koji danas upotrebljavamo (Shakespeare).

Ne znamo ni kada je rođen, no jedna od samo nekoliko stvari koje zasigurno znamo o njemu je da je kršten 26. aprila, tako da se današnji dan i obeležava kao jedna od njegovih godišnjica (mada je i to diskutabilno, jer je reč o datumu zabeleženom po julijanskom kalendaru, čime je primenjena logika koja je potpuno suprotna u odnosu na naše pravoslavne kalendarske fetiše).

P.S. Ako vas interesuje još zanimljivih činjenica o starom bardu, onda knjigu iz gornje ilustracije u šake. Brajson je svojevrsni ludak, dobro ćete se zabaviti.

Robert s onoga svijeta

…iliti kako sam prevaren od strane jednog duha.

Toliko puta sam se zarekao da ću napraviti listu za pakovanje. Znate ono, stavke sa crticama šta bi trebalo da ubacim u kofer kada putujem negde. Dobro, formula ROUNDUP(čist_donji_veš&čarape * dana boravka * 1,25), gde je ovih 25% viška čisto backupa radi, se podrazumeva i to nikada ne zaboravljam, ali redovno se tek u hotelskoj sobi opsetim da nisam poneo neku sitnicu najčešće dentalne prirode (konac za zube ili punjač plavog zuba).

OK, bez nekih stvari se može par dana, a neke je moguće kupiti na licu mesta. No, ovoga puta sam zaboravio da ponesem knjigu. Nesrećna okolnost je ta što sam išao za Bukurešt, te se nisam mogao nadati da ću tako lako naći nešto za čitanje na jeziku koji razumem. Sreća u nesreći je da sam propust primetio na aerodromu (prevrćući spakovano u mislima), te sam uleteo u tamošnji kiosk i krenuo da prebiram po naslovima. Kaluđeri koji su na neki način sjebali Ferarri, najnovije logoreje domaćih medijskih babadevojaka… Naaaaah… OK, stvar koja mi se učinila dovoljno zanimljivo je “Bornova izdaja“. Ladlam mi je delovao kao prihvatljiv izbor – nisam bio razočaran “Ostermanovim vikendom” niti “Matareškim krugom“, te iako nisam do tada pratio njegovu literarnu seriju o Džejsonu Bornu zahvatio sam ponešto od filmova.Original falsifikata

Tu počinje moja agonija.

Nastavite sa čitanjem… “Robert s onoga svijeta”

Ne propušta priliku

Citat dana dolazi od onog ko je toliko slušao Toma Waitsa da mu ni četrdeset bootlega ne bi teško palo neće teško pasti; od onog koji je doživeo da životni san pretvori u javu, sve u žutom okviru; od vrednog đaka koji svoje štreberske ocene objavljuje sa velikim stilom i osmehom koji osvetljava prostore; od pritajenog umetnika čiji talenat za multimedijalnost će kad-tad izaći na površinu; od momka u duši, inače prvog autora Suštine pasijansa koji je saznao u čemu je razlika između gole belkinje i gole crnkinje.

 

Grba ima taj napadački instikt°,
ne propušta nijedan volej, pa makar to bio autogol!
Igor Rill

 

Momci u duši, inače sve autori Suštine pasijansa. Photo by Teodora Aleksić

Trebalo je primetiti i uhvatiti trenutak i uživati u njemu. Sve to je bilo moguće zahvaljujući perfektnom danu kakav je opevao Lou Reed i perfektnom društvu kakvo ne postoji u drugom kontekstu.

Nastavite sa čitanjem… “Ne propušta priliku”

Enciklopedija Britanika – nikad više na papiru

Bilo je pitanje dana kad će ovakva informacija osvanuti.

Encyclopædia Britannica je parametar u bibliografskoj istoriji. Prvi put je publikovana u intervalu 1768-1771. kao trotomno izdanje. Već u četvrtom izdanju (1801-1809), narasla je do dvadeset tomova, da bi izdanje iz 2010 izašlo u 32 toma. Počev od 1933. godine, usvojen je princip konstantne revizije – proces u kome se svaka objavljena informacija podvrgava proveri, osvežavanju i korekcijama. Autori članaka za Enciklopediju Britaniku su ugledni stručnjaci u svojim oblastima, a od početka je uveden princip da za to pisanje nema novčane nadoknade: ugled institucije je takav da moralni honorar biva dovoljan.

Izdanje iz 2010. godine je teško nešto ispod 60 kg

Prekjuče, 13. marta 2012, New York Times je objavio je ono što smo mogli da naslutimo kao mogući ishod digitalizacije i okrenutosti Internetu: 15. izdanje Enciklopedije Britanike iz 2010. je poslednje koje je odštampano. Enciklopedija se seli u virtuelni svet, po godišnjoj pretplati od 70 dolara. Delimični sadržaji će ostati besplatni, kao što su i sad. Hoće li se online korisnička baza povećati sa sadašnjih pola miliona na više, nakon što postane jasno da je to jedini mogući ishod, ostaje da vidimo.

Nastavite sa čitanjem… “Enciklopedija Britanika – nikad više na papiru”