Dogma

Majmun radi što majmun vidi!

Pazi čitam pre neki dan neki tekst. Ma, pusti, bre, mor’o sam. Smorio se u busu kô đak generacije na raspustu, zaglavili negde kod Slavije. Neki tip čit’o neke novine, pa sam mu i ja čit’o preko ramena. U tom tekstu ima fora što su ispitivali nekih pet majmuna, šimpanze, gorile, ormagutane, tak’e neke i stavili u kavez, a na vrhu kaveza stavili bananu. E, ali pazi, stavili je kao na neku šipku ali tako da samo jedan može da dođe do nje. Ono kao da ne mogu dva majmuna u isto vreme da je dohvate. I sad kad jedan krene po bananu, on je i uzme, ali ovu četvoricu dole poliju sa ‘ladnom vodom. dajte mi glasački listić da zaokružim svogE, al’ fora je kad stave novu bananu, onda krene tuča ko će po nju. I sad pazi, ako neko i krene po nju, ovi drugi ga ne puštaju, jer znaju da će da popiju ‘ladan tuš. I sad posle nekoliko banana i polevanja majmuni su provalili foru da je najbolje da niko ne ide po nju. E, al’ pazi, kad su se svi majmuni naučili na to, oni izvade jednog majmuna i ubace nekog novog majmuna, koji odnah navali na bananu kô ćelav na češalj. I sad pazi foru, kako on krene po nju, tako ga ovi ostali zaustave i pokažu mu od kog drveta se pravi Pinokio, a on ne zna pojma što ga lemaju. I da ne bi više dobijao batine, on odluči da ne ide po bananu. E, al’ ovi sada zamene još jednog majmuna nekim novim i sad i ovaj novi ‘oće bananu, ali mu ovi ne daju. Pazi i onaj prvi novi i ovi ostali stari majmuni ga lemaju, a ovaj najnoviji ne zna zašto. I tako ovi u tim fazama zamene sve stare majmune i ubace nove, i nijedan novi majmun ne ide po bananu, a ako i krene popije batine od ostalih, a niko ne zna zašto, ej!

Događaj iz parka

Pohvala Valexu

Upravo se vratih iz parka. Deca se razmilela, mi matori izigravamo merkate, izvijamo vratove prateći, ljubomorno u mom slučaju, izmotancije ljudi oslobođenih sprega društvene korektnosti.

Jedan dečak sa naočarima, u stalnim pokušajima da umakne babi koja uporno brine o fekalijama, mota se oko drveta sa prašinom, lokalne varijante Monce. “Hm, nešto tražiš, dečko?”, pitam. “Ja se zovem Vlada”, odgovori on, nekako gorko.

Pomislio sam da mu kažem “Umeš li da jašeš konja?” ili “Tebi se, rekao bih, dopadaju princeze?” ili čak “Pa… Šegrt bi mi dobro došao“.

Ali nisam. Rekao sam “Izvini, Vlado. Reci, šta tražiš, ako mogu da pomognem”.

Lutanje u doba neoplagijatizma

Kad se popije, bolje se zalije.

U doba ranog neoplagijatizma pošten čovek je mogao da ostavi otključanu kapiju i mirno legne da spava. Ne samo otključanu, nego i otvorenu, ako zaboravi da je zatvori ili se seti kasno, kad ga većma mrzi da izlazi iz kuće i zatvara je.

I kô što ‘nomad pametno reče Milovan Vitezović da je istorija majka mudrosti, ali da su odjednom došli neki manijaci i silovali nam učiteljicu, tako su došla neka vremena i sa njima neki manijaci zbog kojih moraš da zaključaš kapiju, ali i kuću i garažu u dvorištu iza te zaključane kapije. Pa i opet da se pitaš da li si dovoljno bezbedan.

Nastavite sa čitanjem… “Lutanje u doba neoplagijatizma”

Safari u doba neoplagijatizma

“Harli” i “kukarača” su kao zec i kornjača. Još samo da vidimo ko igra koju ulogu…

U doba ranog neoplagijatizma predsednik bi slabo obilazio sela, gradove, fabrike i narod uopšte. Čak ni u predizbornoj kampanji. Znao je Tedi Ruzvelt da bi predsedničke reči podrške i predizborne vizije svakom dobrodošle, ali ih je slabo praktikovao. No, čim je završio svoje predsednikovanje, uzjahao je “harlija” i dovezao se do mene.

To što sam u to vreme živeo na visokim spratovima ne znači da su do mene dolazile neke visokoumne ideje. No, Tedijeva ideja – da skoknemo do njegovih prijatelja na ruskoj svemirskoj stanici “Mir” – iako isprva malo šašava, delovala je svakako bolja od na primer ubijanja nedužnih životinja u Africi. Shifty

Nastavite sa čitanjem… “Safari u doba neoplagijatizma”

Kad porastem biću Fischer

Suviše dobro igram šah da bih o njemu pričao. Zato ovaj tekst predstavlja phishing širokog spektra.

Bolji od drugih: Fischer

Tek ponekada se pojave ljudi koji su bolji od drugih u poslu koji rade. Danas je to posebno teško razaznati: odnosi sa javnošću su dovedeni do savršenstva. I nije slučajno što sportske heroje posebno lepo i lako pamtimo, što možemo čitave timove da nabrojimo bilo kada (evo, recimo, verna ljuba iz cuga, zaustavljena u pranju sudova priča: Stojanović, Jugović, Marović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Prosinečki, Mihajlović, Pančev, Savićević, Binić). Nije slučajno jer se ti ljudi skinu u kratke gaće, pa vidimo uživo Čerčilovu ponudu krvi, znoja i suza (sada bezumno spori kadrovi pokazuju kako Mesija tuku po nogama dok se teniseri peškirićaju svakih deset sekundi). Boltov osmeh na stotom metru nam je nezanimljiv – baš kao i Mesijevih pet golova po utakmici – ali grč na Useinovom licu koji ima u poslednjih pedeset od mogućih dvesta metara upijamo bez daha. Pitanje je samo vremena kada će doping i zvanično pobediti, kada će prestati da sportiste bodu i teraju da piške, jer već jesmo oguglali na vesti o nesrećnim ljudima koji u dvadesetoj godini doživljavaju infarkte baveći se sportom.

Nastavite sa čitanjem… “Kad porastem biću Fischer”

Ronjenje na dah u doba neoplagijatizma

Kako su me naterali da pišem blog…

Još u doba ranog neoplagijatizma postojalo je takmičenje ronjenja “na dah”. Daleko od toga da je bilo svetski popularno ili popularno makar koliko i sada. No, ipak su postojala međunarodna takmičenja hobista i sličnih. Publike nije nedostajalo, nagrade su bile skromne, al’ ludacima hobistima dovoljne.

U trenucima koje ću opisati u narednim redovima pripremao sam se za ovo takmičenje. Nedelju-dve pre zvaničnog početka nezvaničnog svetskog prvenstva moji prijatelji i ljubitelji ovog sporta Rikardo Zonta i Ludvig Fadeev su sebi “nabijali formu”, a meni “nabijali komplekse”. Ludvig je upravo izronio sa meni nepojmljivih 235 metara dubine, a ja sam se samo uzdao da će mi nenajavljeno prisustvo Mišel Manahen i Čake Kan dati dovoljno adrenalina da odem dublje.

Nastavite sa čitanjem… “Ronjenje na dah u doba neoplagijatizma”

Šef, ja i Glugenije Svemogući

Danas je puna godina kako je Šef urbi et orbi objavio da ima zdrav razum, te se ne plaši da ga upotrebi. I tako… Amarcord…

Profesor Babović je živeo miran univerzitetski život, u stanu sa veoma pravougaonom kuhinjom, pravim biserom arhitektonske ideje o socrealističkom stanu za značajno pametne. Na (iz sadašnje perspektive bezumno plaćenoj) mašini za računanje i sve ostalo baškario se TeX, epohalni način za standardizovanje pisanja i dizajniranja naučnih radova.

A ja sam, mladi gimnazijalac, primetio na mašini za računanje i sve ostalo svog druga Save, drugi jedan način za… pa recimo kucanje u časovima dokolice. Vilica koja je zveknula o pod te 1993 godine označila je početak jednog tegobnog prijateljstva koje traje i danas.

Nastavite sa čitanjem… “Šef, ja i Glugenije Svemogući”

Godišnjica prvog albuma Bitlsa

Na današnji dan pre tačno 49 godina, objavljen je album “Please, Please Me”, prvi album liverpulske četvorke. Bio je to početak jedne od najvećih priča rock’n’rolla.

the_beatles_logoO grupi The Beatles sve je već rečeno mnogo puta. Možda bi neko mogao da iscedi još poneki opskurni podatak, ali bi postojalo veliko pitanje verodostojnosti. Tek, nakon što je u periodu 1995-1996. izašla serija od tri dupla CD-a The Beatles Anthology, znam oda je i u muzičkom smislu upaljeno i poslednje svetlo na poslednji ugao tog magičnog opusa.

A kako je počelo?

Da baš ne idemo čak u 1959. godinu kad su petorica balavaca otišli u Hamburg da po američkim klubovima sviraju muziku po uzoru na ono što su radili Buddy Holly i The Crickets, Chuck Berry i Carl Perkins. I baš da ne pominjemo prateću grupu Tonnyja Sheridana u proleće 1962. godine: važan čas je onaj kada je za grupu čuo i potom je u leto 1962. potražio vlasnik lokalne prodavnice ploča iz Liverpula. Brian Epstein je verovao u mladiće koji su energično svirali, a već imali i četiri svoje pesmice, za svaki slučaj, ako se neka od kompanija zainteresuje za njih.

“Gitarističke grupe su prevaziđene, gospodine Epštajn”, reče predstavnik kompanije Decca, najveći luzer u istoriji diskografske industrije, kada je pokazao vrata novom menadžeru grupe. George Martin, nezavisni izvršni producent kompanije EMI nije bio toliko glup: priveo je Bitlse oznaci EMI Parlophone. Prvi singl “Love Me Do“, objavljen početkom oktobra 1962, dospeo je među top 20 (tačnije, na 17. mesto UK liste) i tim plasmanom prevazišao očekivanja. Hitno je urađen još jedan singl: “Please, Please Me” je izašao krajem novembra 1962 i desilo se ono što je tačno predvideo samo George Martin: potpuni uspeh. Pesma je dospela na drugo mesto britanske top-liste posle samo dve nedelje, a Melody Maker je stavio singl kao prvi na svojoj top-listi početkom februara. Tog trenutka, sva vrata grupi The Beatles su bila otvorena zauvek. Stand-by za veliki projekat je skinut: došlo je vreme za kompletiranje materijala za prvi album. Studijske sesije za preostalih deset numera su održane tokom dva dana u februaru 1963.

Nastavite sa čitanjem… “Godišnjica prvog albuma Bitlsa”

Ne propušta priliku

Citat dana dolazi od onog ko je toliko slušao Toma Waitsa da mu ni četrdeset bootlega ne bi teško palo neće teško pasti; od onog koji je doživeo da životni san pretvori u javu, sve u žutom okviru; od vrednog đaka koji svoje štreberske ocene objavljuje sa velikim stilom i osmehom koji osvetljava prostore; od pritajenog umetnika čiji talenat za multimedijalnost će kad-tad izaći na površinu; od momka u duši, inače prvog autora Suštine pasijansa koji je saznao u čemu je razlika između gole belkinje i gole crnkinje.

 

Grba ima taj napadački instikt°,
ne propušta nijedan volej, pa makar to bio autogol!
Igor Rill

 

Momci u duši, inače sve autori Suštine pasijansa. Photo by Teodora Aleksić

Trebalo je primetiti i uhvatiti trenutak i uživati u njemu. Sve to je bilo moguće zahvaljujući perfektnom danu kakav je opevao Lou Reed i perfektnom društvu kakvo ne postoji u drugom kontekstu.

Nastavite sa čitanjem… “Ne propušta priliku”