Ma, znam da je već bilo, ko te pita je li bilo, kad je bilo i koliko puta je bilo. Daj još jednom.
Baš bi bilo zanimljivo ispitati kako bi koji od ovih četvorokošuljaša danas reagovao.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ma, znam da je već bilo, ko te pita je li bilo, kad je bilo i koliko puta je bilo. Daj još jednom.
Baš bi bilo zanimljivo ispitati kako bi koji od ovih četvorokošuljaša danas reagovao.
Da se prisetimo.
E, tako. I nemoj da bih čuo nekog da pita što prilog kasni dva sata i dvanajs minuta.
Očekujući da Billy Bibbitt završi ono što je započeo sa Rose u odvojenoj sobi, McMurphy se lenjo okreće ka Poglavici i kaže:
– Chief… You and I… When we get to Canada…
I to mi ostade uzrečica posle svih ovih godina, još od prvog gledanja filma: when we get to Canada. Zvuči mnogo bolje od “kad na vrbi rodi grožđe”. Elem…
Evo malo lješnjaka za vjeverice. Broj onih koji su naseli se iskazuje velikim, velikim brojkama. Istina, lebdeće sokoćalo zaista postoji, ali to je iz neke druge priče.
Ne obeležavam Dan mizoginih licemera: ja sam se te lakrdije rešio odavno. Više verujem da žene treba poštovati svaki dan, što je koncept koji ovi Hodočasnici u Cvećare Jednom Godišnje ne mogu da shvate. Kako god: čak ni jutarnji video neće biti na tu temu. Štaviše, perverzni naslov nas vodi pravo u… Uh, suncetižareno, nisam predvideo ovu konotaciju…
Proganja me misao otkako sam je pročitao, nakon što ju je napisao jedan od samuraja Skoja, da parafraziram: ne treba nam veronauka, treba nam vera u nauku. Posle Igorove posete CERN-u, što sam doživeo kao slanje predstavnika Suštine pasijansa tom mestu (ehej, pa moram malo da se kitim, valja se
), doživljavam akutni napad želje za popularizacijom nauke. Jer, znate, u nauci nema licemerja.
E, u to ime, spremili smo za vas subotnju dozu popularne nauke za vas, zdipljene direktno iz žutog kvadrata, ali neće se oni ljutiti na nas.
Dakle, kako biste poginuli kad biste se suočili sa, da prostite na gorepomenutoj sporednoj i neplaniranoj konotaciji, crnom rupom?
Mislili ste da je zezalica, a? E, pa mi smo ozbiljni čak i kad se zavitlavamo. Kakva vajda od provedenog vremena ako nije nešto ostalo u vama?
Koju opciju birate? Ja se držim holivudske: špagetizacija ili ništa!
Ako imaš sluha, umećeš da izvedeš nešto ovako.
Nećemo kvariti komentarom. Jezičara, pa to ti je. ![]()
U više navrata do sada, bavili smo se pitanjem: može li čo’ek da bude ‘tica? Je li čoveku urođeno da se plaši ili da pravi čuda po vazduhu? Evo novog priloga za tu raspravu, koja će po svemu sudeći ostati otvorena do daljeg.
Kako li im ovo pada na pamet?
Može li se pešice uz jarbol visok 30 metara? Kako stvari stoje, to je moguće.
Lik se zove Alex Thomson i, kako stoje stvari, taj zna zašto živi. Pazi sad.
Ono od pre dve godine nije bilo toliko spektakularno. Ali, nije pitanje šta je bilo pre dve godine. Pravo pitanje glasi: šta je sledeće?
Sledeći video posvećujemo svim onim ljudima koji su onako praznoglavo graknuli na pokušaj kanalisanja broja jelena u NP “Đerdap”.
Nažalost, mi smo odveć nesposobni da u svom razmišljanju dobacimo u budućnost koja je dalja od 48 sati. Ovde ćemo stati, jer reči kojima se opisuje stvarnost nisu prijatne za ovo doba dana.
Podelili su Oskare, opet. Nije važno ko je šta dobio°. Nije važno koliko je dobar film koji je dobio pedeset sedam Oskara. Nije važno ni kako i zašto svi oni tamo održavaju sliku glamura u nečemu što realno nije predmet glamura, već je jedna prosta, lukrativna industrija koja donosi više novca nego industrija proizvodnje materijalnih dobara.
Svaki čas je dobar, a ovaj je najbolji, da se prisetimo najvažnijeg pojedinačnog događaja u istoriji 86 svečanosti dodela godišnjih nagrada američke Akademije filmske umetnosti i nauke iliti Oskara.
I tako… Krenula bratija putem za Donju Gornju Pripizdinu, uživajući usput u pejzažu…
…i vododerinama…