Računari su bezopasni. Šah će preživeti samo ako preživi one što dišu dok ga igraju…
Trenutno, u Londonu, traje moj omiljeni način dobijanja imena čoveka koji će igrati meč za titulu protiv planetarnog šahovskog šampiona, takozvani turnir kandidata. Nekada su takvi turniri bili monumentalnog karaktera: 1953. godine u Cirihu, recimo, igralo je 15 igrača svako sa svakim dva puta. 1959. na Bledu, i 1962. u Kirakau je osam igrača igralo
svako sa svakim četiri puta. To znači da je svako igrao 28 partija. Od turnirskog formata se posle 1962. godine i odustalo, jer je masovno prisustvo igrača iz Sovjetskog Saveza dovodilo regularnost takmičenja u pitanje (Sve su to Rusi, govorio je svojevremeno Fišer), iako baš na tom, poslednjem turniru kandidata, nisu igrala dva fantastična i maštovita (i disidentska, koliko se tada moglo) igrača, Leonid Štajn i David Jonovič Bronštajn, upravo zbog limita broja igrača iz jedne države. Prešlo se na sistem mečeva, kao u tenisu ili svetskom prvenstvu u fudbalu (kada se prođe grupna faza). Baš kao u pomenutim sportovima, loša strana mečeva je upravo to što svi ne igraju sa svima, pa neko neugodnog protivnika (jer skoro svako takvog ima) može izbeći, a neko na takvog, kao kosa na kamen, baš naleteti.
Naravno, nema. I ne potrebi po meri svojih činiti, a šta ne. Na svoje delo da pripovedanju koje ima za suštinu i smisao. Jedan naš pisac i – osvetli bar malo.