Uvećana realnost tehno-magije

Kako zamišljate mađioničare 21. veka? Kojim rekvizitima se oni danas služe? Šta mislite o multimediji kao sredstvu mađioničara?

Hajde da se setimo šta znači skraćenica TED: Technology, Entertainment, Design. Konferencija TED je zamišljena kao stecište ideja vrednih širenja, a tri lajtmotiva su i te kako dovoljna kao volumen u kome se te ideje rađaju i prenose drugima.

Ideje vredne širenjaAko ste pohodili sajt konferencije TED ili ste makar ispratili ono nekoliko predavanja koja sam do sada preneo i na stranice Suštine pasijansa, lako ćete razumeti prostor u kome TED funkcioniše kao ideja. I zaista, prepoznaćete bar jedan, ne retko i dva elementa koji se kriju pod crveno ispisanim akronimom. Ja sam do sada pogledao barem stotinu predavanja, verovatno i više; ali ni u jednom do sada nisam primetio, kao u ovom koje vam sada predstavljam, da su uključena sva tri stuba konferencije TED: tehnologija, zabava, dizajn.

Marco Tempest je iluzionista i mađioničar po meri 21. veka: ovaj Švajcarac koji živi u Njujorku je pronašao posebnost po kojoj ga drugi prepoznaju – a to je danas prvi preduslov opstanka u svetu zabave. On svoju magiju iluzije zasniva na interakciji sa multimedijom, a pakuje je u hudinijevsku teatralnost u kojoj posmatrač ostaje zabezeknut. Tokom petominutne prezentacije koju je održao na konferenciji TEDGlobal prošlog jula, a čiji snimak je objavljen na zvaničnom blogu konferencije upravo u danu za nama, Mr Tempest izvodi jednu fenomentalnu minijaturu. Pogledajte.

Komentar je, izvesno, suvišan.

Zla reka Arno

Tužna godišnjica… Nadam se, s poukom.

Na današnji dan pre 45 godina, 4. novembra 1966. godine, reka Arno je napravila cirkus po Firenci. Reka se izlila oko 6,7 metara iznad nominalnog vodostaja i napravila poplavu kakva se na nekom mestu kraj reke dešava možda jednom u hiljadu godina. Poenta je u tome što nije smelo da se desi sve ono što se desilo tada…

Imam fotke obeležja nivoa poplave koje sam načinio kad smo se Jasna i ja prošlog januara zadržali u Firenci nekoliko sati.

Crta nivoa poplave u Firenci, 4. novembra 1966.

Evo i krupnog plana:

"Voda Arna je stigla do ovde 4. novembra 1966."

Kažu da su vrata krstionice pored bazilike Santa Maria del Fiore (poznate kao Il Duomo, ona katedrala koja čini siluetu Firence prepoznatljivom) plivala po trgu…

Kuće i stanovi su nekako sređeni. Ali, Firenca je grad-muzej, svetski centar renesanse. U nepažnji čuvara blaga, propalo je na stotine umetničkih dela i na hiljade neprocenjivo vrednih knjiga. Nije mi jasno kako su mogli da dozvole takav javašluk: morao je i onda da postoji plan zaštite tog blaga, kao što danas izvesno postoji…

Skupa škola.

Sam svoj majstor

Ako ste sam (sebi) svoj majstor (za sebe), kako izlazite na kraj sa onim situacijama koje nisu opisane u uputstvima?

Sve bi možda bilo jednostavnije da je ovaj sam-svoj-majstor naučio da prvo pravilo majstorluka glasi “ako ne umeš da uradiš istu stvar u suprotnom smeru, ne hvataj se tog posla bez tuđe pomoći”.

Tvrdoglavost je ponekad korisna, a uglavnom patetična osobina.

Fotografija dana, 3. novembar 2011

Skoro mesec dana ima kako se kanim da uradim ovo…

One večeri tokom Dana ludaje kad smo se zatekli na smaračkom nastupu pijanog idiota poznatog po nadimku Bajaga, hteli smo da utapamo tugu u alkoholu, ali nismo poneli nikakvu pljosku. Prošlo je dete sa špilom nekakvih epruveta, nudeći medovaču po ceni koju biste, eventualno, platili u Hajatu. Kad je devojčica prošla drugi put, kapitulirao sam: kupim četiri gutljaja medovače za nas četvoro tužnih…

Epruvete su završile u mom džepu; kako sam ih prikupio, tako je nastao pakleni plan da ih upotrebim nekom prigodom za fotku dana. I to se najzad desilo ove večeri…

Fotografija dana za 3. novembar 2011.

Ostaviću vas da pogađate šta se nalazi u epruvetama (poruka za njuškala: sve četiri supstance su legalne), a sebi nalažem da zadržim ovu garnituru kao rekvizite za neku sledeću upotrebu. Ovo nije ništa specijalno, osim što sam se malo namučio jer nemam valjano osvetljenje za ovakve objekte; poštedeću vas rasprave kako sam se otarasio nepoželjnih artefakata na slici. Svejedno: mišn akomplišd. A za sutra imam daleko luđu ideju, moraće da padne montaža.

Edgar Alan Po – Gavran (18)

 

I taj Gavran, ćuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je seo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava demona što sniva, spava,
Svetlost što ga obasjava po podu mu senke piše,
Moja duša iz tih senki što mi celu sobu skriše
Ustat neće – nikad više!

(—kraj—)

Svetlost što ga obasjava po podu mu senke piše. Moja duša iz tih senki što mi celu sobu skriše ustat neće - nikad više!

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (18)”

Life in a Day

Zamalo da mi promakne informacija. Sreća, pa ima agilnih kolega…

Da li su na pomolu Open Source filmovi? Ne bi me čudilo: Holivud je odavno otišao u tri lepe pizde materine. A drugi nemaju snage.Na jutjub je pre par dana postavljen film “Life in a Day“, veoma zanimljivi projekat u čiju izvedbu je prste upleo i čuveni Ridley Scott. Zamisao filma je načelno jednostavna: uz pomoć autora-amatera, sadržajima koje su sami generisali, sklopljen je dokumentarni film u trajanju od 90 minuta. Lajtmotiv filma je najjednostavniji mogući: dokumentuje se jedan dan, 24. jul 2010. godine – i to je jedina konstanta.

Na poziv koji je upućen Internet zajednici, javilo se ko zna koliko autora iz 192 zemlje. Poslato je ukupno preko 4.500 sati snimljenog materijala. Sklopljeni film je prikazan zimus na čuvenom festivalu nezavisnog filma Sundance, a od 1. novembra je i na jutjubu.

Neću direktno da kačim film ovde; predlažem da pogledate film u najboljoj rezoluciji (HD1080) u režimu punog ekrana; ako to ne ide zbog loše veze ka Internetu, onda krenite od proste stranice sa klipom, pa nađite najbolje što možete da gledate.

Ipak, evo jednog trejlera, čisto da zagolica vašu maštu.

Fantastično i inspirativno.

(Tnx Goran via LinkedIn)

Jesmo li pametniji od Galileja?

Da li prosečan Homo Sapiens ima prava da se smeje Galilejevim eksperimentima sa strmim ravnima i loptama?

I kao što rekoh onomad, jedna grupica dobrih momaka (momci u duši, inače sve ozbiljni ljudi) često se okuplja u blizini Suštine pasijansa. Budno motre šta se dešava i često komentarišu priloge. Imaju peh da pretežno misle svojom glavom, pa traže mesta na kojima se takva mentalna disciplina smatra vrlinom, a ne manom. Sa zadovoljstvom primećujem da im Suština pasijansa odgovara u takvom nastupu. Tu i tamo ih malo žacnem da posvete svoje razmišljanje ovome ili onome i da to pretvore u saradničko pisanije. U poslednje vreme ne moram ni to: sami prilože.

Ovoga puta, gostujući autor priloga je Miloš Babović.

– * –

Galileo - Nastupao je naučnim mišljenjem o svetu oko sebe u vreme kada je to bilo ravno zločinu.

Prvi moderni naučnik u istoriji, Galileo Galilej, u svoju monumentalnu knjigu Dijalog o dva glavna sistema sveta je uneo divnu poetsku sliku Nojeve barke koja pliva po moru i na kojoj se život odvija potpuno isto kao na kopnu – pušteni sa iste visine, kamenje i pera padaju na podlogu u isto vreme; voda se smrzava na nula stepeni Celzijusa; kompasi pokazuju isti sever. Ovaj tip ideje je sačekao dr Ajnštajna da dobije svoje ime: misaoni eksperiment (Gedankenexperiment). Provera ideje je sačekala gospodina Stivensona da nam podari parnu lokomotivu. I tako, mic po mic, ovu ideju sada stalno testiramo. Dok se vozimo auto-putem (ka Budimpešti ili Beču, svejedno je), deca na zadnjem sedištu prave isti džumbus kao i u stanu. Studentarija izvodi iste kerefeke, bili u Hajd Parku ili u vozu (u Inđiji ili Kalkuti, opet svejedno). I samo zato, sada je prosta i očigledna činjenica da se zakoni fizike ne menjaju pri ravnomernom kretanju (očigledna do te mere da se uči u osnovnoj školi) – u vreme Galileja bila je to nečuvena ideja za koju je bio potreban veliki um.

Nastavite sa čitanjem… “Jesmo li pametniji od Galileja?”

Časovnik za sledećih deset hiljada godina

U srcu planine Sijera Diablo u zapadnom Teksasu, jedan časovnik sam sebe navija i koriguje. Čak odzvonjava neponovljive neponovljene melodije. I to je zamišljeno da bude tako sledećih 10.000 godina…

Sat za deset milenijuma? Gde ćemo tada biti? KAKVI ćemo tada biti?“Da li smo dobri preci?”, zapitao se autor ovog projekta. “Možemo li da učinimo nešto da čovečanstvo doživi potrebu opstanka kao izazov?”

Ova pitanja su dovela do toga da Danny Hillis pozove nekolicinu prijatelja da učestvuju u projektu spektakularnih razmera. Nakon što je 1996. godine osnovan Long Now Foundation, neprofitno udruženje koje ima za cilj da potakne čovečanstvo da razmišlja na duge staze, na red je došla izrada vrhunskog simbola: bio bi to časovnik koji će raditi sledećih deset hiljada godina!

Prototip “sobne” veličine je bio završen 1999. godine i danas se nalazi u muzeju. Prototip je dokazao da pet principa na kojima je projekat zasnovan mogu da opstanu, što je bio znak za početak gradnje sata u punoj veličini.

Jezgro mehanizma sata "Long Now"; predstavljena je veličina u odnosu na čoveka.Sat u punoj veličini zauzima celo jedno grotlo u planini. I kakav je to sat! Sam se navija (mada mu pomoć ljudi nije na odmet), sam se kalibriše prema solarnom podnevu, svakog dana odsvira novu melodiju, “kukavica” obeleži samo ulazak u novi milenijum… Zaista pravljen da potraje, veliki časovnik The Long Now je već u funkciji u planini Sijera Diablo u Teksasu i moguće je posetiti ga. To, inače, zahteva malo veći napor, jer se ta čudna instalacija nalazi van domašaja svakodnevnog života i dostupna je samo najupornijima.

Možemo samo da pretpostavimo kakav je to doživljaj. Priču o tome možete naći na bogato opremljenom sajtu posvećenom ovom projektu.

Ako ikad poželite da napravite ovakav sat, znajte da su planovi originalnog sata javno dostupni: možete besplatno preuzeti PDF sa matičnog sajta fondacije. U međuvremenu, fondacija ide dalje. U planu je izgradnja još jednog desetomilenijumskog sata u srcu planine u Nevadi. Rosetta Project je inicijativa za gradnju globalne biblioteke sveukupnog korpusa jezika sveta.

(Tnx Dejan)

Fotografija dana, 2. novembar 2011

Hladno vreme, ergo voće. Vreme je da se pojedu ove mandarine…

Sve nešto gledam u veliku činiju, pa pre nego što sam se uhvatio mandarina, rešim da se okušam u kombinovanju boja. Istina, nije neka velika paleta, baš bi pasovalo da sam imao crvene jabuke i crno grožđe, ali ajde-de.

Ovih dana se nešto bavim granicama ugrađenog blica. Mogao sam da angažujem i spoljni blic (nažalost, nemam produžni kabl za blic; lična beleška: nabavi taj kabl) ili da pokušam sa raznim improvizovanim pomoćnim osvetljenjem, ali ovog puta zadatak je bio da se baš snađem u trivijalnom okruženju. Zato sam spustio snagu blica na minimum, pravilno sam izmerio belu boju (nanišanim u nešto belo ili sivo – ovog puta komad čistog papira) i okušao koliko blizu smem da priđem. Empirijski sam došao do toga da sam na granici izbora makro režima. Nisam smeo da priđem baš koliko sam hteo, jer je limun “pregorevao”; znao sam da ću morati da izrežem višak. Uz male manipulacije kontrastom i smanjenjem najsvetlijih delova, dobio sam ovo:

Fotografija dana za 2. novembar 2011.

Ispostavilo se mnogo teže nego što sam mislio, ali izgleda da sam uspeo. Najvažnije od svega u ovoj vežbi: bez obzira na prilično vulgarno osvetljenje blicem, prošao sam bez potrebe da manipulišem bojama. Ali, to je već predmet iskustva: moj G6 je sklon da greši u svim mogućim smerovima ako mu se ostavi automatski izbor belog pod blicem. Ne treba birati ni odrednicu za blic, nego je optimalno baš meriti belo. Nisam hteo da to radim onim belim poklopcem za objektiv jer su boje vrlo ograničene i ko zna šta bi ispalo (za tu vrstu eksperimenta već nisam bio raspoložen) – komadić papira je prava mera za priliku.

Konstatacija prva: mišn akomplišd. Konstatacija druga: ove mandarine su kisele, ali prodavac makar nije slagao da nemaju semenke. Zato su jabuke… Mmmm…