Čovek pokazuje trik sa kartama, ali ne ume da ga objasni.
Nije da ne bih probao, nego nemam špil karata… Hm, ili imam?… Ko bi to sad tražio.
Ajd’ neka neko proba i ostavi komentar da li je uspeo.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Iskopavamo stare informacijepo netu i slažemo ih u posebnu fasciklu.
Čovek pokazuje trik sa kartama, ali ne ume da ga objasni.
Nije da ne bih probao, nego nemam špil karata… Hm, ili imam?… Ko bi to sad tražio.
Ajd’ neka neko proba i ostavi komentar da li je uspeo.
E, pa dragi moji, čestitam vam četirihiljaditi prilog na Suštini pasijansa!

Zanimljivosti radi, neka se primeti i to da Suština pasijansa postoji tačno 1002 dana, što je već štogod vredno podizanja nosa za barem nekoliko milimetara.
Ne znam koliko ćemo još dana raditi i koliko ćemo još priloga šušnuti na Suštinu pasijansa. Kako sad stvari stoje, nemamo nameru da se skoro zaustavimo. E, kad bismo još doživeli da nas hakuju i cenzurišu nam priloge, to bi bilo ono pravo…
Tri polovine, to mu dođe negde oko 1,666 – je li tako? Tako je.
Sad ćete da vidite… Ili nije tako… Uh…
Danas je dan omiljenog šablona svakog humanoidnog stvora koji se ikada očešao o radio ili televiziju i sebe smatra spikerom, smatrali ga drugi takvim ili ne. Jer danas, i samo danas, svaki humanoidni stvor koji se ikada očešao o radio ili televiziju i sebe smatra spikerom, smatrali ga drugi takvim ili ne, ima dužnost da saopšti veliku istinu: danas je dan kada polovina Srba slavi slavu, a druga polovina joj ide na slavu, jer valja se.
I tako, evo treći put na Suštini pasijansa (evo: 1, 2), razumevajući da ima i nas, i to poprilično, koji niti slavimo ovu slavu niti idemo svečarima na slavu, jer valja se, svaki humanoidni stvor koji se ikada očešao o radio ili televiziju i sebe smatra spikerom, smatrali ga drugi takvim ili ne, te ispunjava svoju dužnost da saopšti veliku istinu kako je danas dan kada polovina Srba slavi slavu, a druga polovina joj ide na slavu, jer valja se, utvrđuje implicitnu istinu: jedna polovina Srba slavi slavu, druga joj ide na slavu, jer valja se, a treća polovina ostaje kod kuće ili odlazi nekud svojim poslom, kao i svakog drugog dana.
Sledi priča koju je napisao Art Bačvold. Sadržaj ove priče sam beskrupulozno ukrao sa jednog bloga, gde se priča našla nakon što ju je neko, kako sam veli, besramno iskopirao sa drugog bloga. A na tom drugom (pardon: prvom!) blogu otkrivamo da je priča prepisana iz knjige, dakle opet na određeni način maznuta.
E sad, kad pročitate priču, razumećete zašto su sve te krađe sasvim u redu. Štaviše, trebalo bi nam više ovakvih krađa, pogotovo bi bilo poželjno da budu na uštrb onih drugih.
Kad već ne može drugačije.
– * –
Jednog dana u Njujorku vozio sam se s prijateljem taksijem. Kada smo izašli iz taksija, moj prijatelj se obratio vozaču i rekao mu: “Hvala na vožnji. Savršeno vozite.” Taksista je na trenutak zapanjeno ćutao, a onda je rekao: ” Da li vi to hoćete da pokažete da ste duhoviti?” “Ne, dragi čoveče, ne šalim se na vaš račun. Divim vam se kako možete da ostanete smireni u ovako velikoj saobraćajnoj gužvi.” “Dobro,” reče vozač i nastavi put.
Bejahu godine kada je zagrebačka škola animacije proizvodila velemajstore.
Sledeći primer je za strpljive gledaoce. Tačnije, za one gledaoce koji umeju da gledaju.
Mnoga pitanja. Mnoga. Pitanja.

Kad bi jelen imo krila,
to bi brza ptica bila.
Kad bi lutka znala šiti,
mogla bi mi švalja biti.
Kad bi lebac pado s neba,
svak bi imo kolko treba.
Verujem da ste već bili u prilici da vidite montaže raznih kratkih detalja iz milion filmova ili epizoda raznih TV serija, gde se neka replika ponavlja do besvesti. Ja sam ih video mnogo, sve češće prekidajući pre kraja. Poput video-zapisa mačića i kučića, bila je to tema koju sam izbegavao da ostavljam na ovom mestu, međutim ovog puta sam odustao od tog principa, jer ovo je…
…jer ovo je fascinantno. ![]()
Ima već tri dana otkad sam otkrio ovo čudo, ali i dalje ne znam šta da mislim o tome. Da li čovek oseća kompulsivni nagon za radom ili je genije, ja ovog časa ne mogu da kažem.
Evo o čemu je reč.
Da, dobro vidite: polučasovna verzija filma Blade Runner (1982), jednog od najznačajnijih u žanru naučne fantastike, rekonstruisana posredstvom 12.597 minijaturnih akvarela složenih u niz koji čini animirani zapis.
Presudite sami.
Umal’ da zaboravim.
Aj’ pa srećan vam Dan Republike Koje Više Nema.

Danas se prisećamo, takav je red°.
Ne, mis’im, stvaaaarno, ala ljudi ne znaju da računaju, pa gde će im duša… Znam da znate, ali proverite i sami:
Zašto tom klipanu nije jasno da je 14 × 5 = 25, nikako ne mogu da ukapiram.