Ko sam ja, ko si ti?

Gens una sumus ili svi smo jedan rod.

Možete da se zapitate kako je moguće da smo jedan rod. Ima nas belih, crnih, žutih, crvenih, polihromatskih i monohromatskih, onda Srba s ove strane, pa Srba s one strane,
a i onih raznih drugih i drugačijih sa svih strana.

Pa kako je onda to moguće!?

Atlas sveta u izdanju National GeographicaPostoji lep običaj koji se neguje u National Geographicu. Kada se pokrene neko novo izdanje časopisa, glavni urednik dobija najnovije izdanje Velikog atlasa, kao i predsednik države u kojoj National Geographic počinje da izlazi. Od pre nekoliko godina, Društvo glavnim urednicima poklanja i takozvani genografski set, kako bi, ukoliko to žele, učestvovali u jednom velikom istraživanju, koje neki smatraju nepotrebnim i kontroverznim.

Genografski projekat, kako se ovo istraživanje zove, predvodi Spenser Vels, stalni istraživač National Geographica.

Svaka kap ljudske krvi sadrži istoriju napisanu jezikom naših gena“, kaže Vels u sjajnoj priči koju smo objavili u prvom broju National Geographica na srpskom jeziku. Uprkos osporavanjima i teorijama zavere, ja duboko verujem u plemenitu ideju ovog istraživanja, pa sam tako i dao svoj doprinos. Evo i rezultata:

Moja genografska mapa

Moj Y hromozom me smešta u haplogrupu J2 (M 172). Markeri koji se pojavljuju sežu unazad oko 60.000 godina do zajedničkog markera (M168) svih današnjih ne-Afrikanaca,
a J2 haplogrupa nosi i markere: M168 > P143 > M89 > L15 > P123 > M304 > M172.
Genetika i srodne nauke mi nisu jača strana, pa ne bih ni sebe ni vas opterećivao detaljima.
I ovo istraživanje i nauka su takoreći još na početku, ali će vremenom sa uvećavanjem baze podataka verovatno moći da pruži neke odgovore. Za sada, počeo je da se nazire odgovor na pitanje “odakle dolazimo?”

Šta sam saznao?

I LearnedOtkrića sugerišu da je anatomski rečeno moderan čovek evoluirao u Africi pre oko 200.000 godina, a kolonizaciju ostatka sveta započeo pre oko 60.000 godina.

M168 – moj najdalji predak

pojavljivanje pre oko 50.000 godina
Afrika
procenjen broj Homo sapiensa, oko 10.000

M89 – na Bliski Istok!
pojavljivanje pre oko 45.000 godina
Severna Afrika ili Bliski Istok
procenjen broj Homo sapiensa, na desetine hiljada

M304 – širenje poljoprivrede
pojavljivanje pre oko 15.000 do 10.000 godina
Plodni polumesec
procenjen broj Homo sapiensa, milioni

M172 – na Sredozemlje i dalje, pa i u Beograd
pojavljivanje pre oko 10.000 godina
Plodni polumesec
procenjen broj Homo sapiensa, nekoliko miliona

Eto ko sam ja. Ko si ti?

Fotografija dana, 18. novembar 2011

Što bi ono rekli ovisnici o kladionicama: “iz keca u dvojku”: da nije bilo jednog škart-snimka, ko zna kad bih uslikao ovo. A kanim se odavno.

“Da li mi ovo dobro stoji?”, upita me Jasna. “Slaže li mi se sa bluzom?” Jao, što ne volim kad mi ostavlja ta pitanja. No, šta da se radi: posao joj takav da je u kontaktu sa mnogo ljudi, mora da misli na spoljni izgled. Ja radno vreme provodim u trenerci i papučama… A to o čemu je pitala je neka đinđuva, nešto veliko i komplikovano, ima je odavno. “Pridrži ovo, uperi ka toj đinđuvi, sad ćeš da vidiš!”, rekoh i dadoh joj LED lampu da osvetli to čudo. Uhvatim jedan kadar i najzad ocenim naglas: “Odlično je! Evo, vidi!”, kao da nije već videla u ogledalu… Samo je odmahnula glavom; šta će, vezala se s ludakom, pa sad trpi.

Mislio sam da sam našao fotku dana u jednoj jedinoj ekspoziciji. Za sve ovo vreme otkad traje projekat ‘jedna na dan”, to sam uspeo možda još jednom ili dvaput, ne sećam se tačno.

Ali, vraga: tek kad sam otvorio fotku u Lightroomu, shvatio sam da je mutna. Pa da, bila je to ekspozicija od jedne desetinke, presporo da se uradi makro iz ruke. A krupni plan, moralo je da ide kao makro. Jooooj, hoću pravi fotoaparat!…

Nije bilo druge nego da odem do mesta na kom Jasna drži svoju kolekciju perlica, ogrlica, đinđuva, raznih čuda kojima ni imena ne znam. I poigram se onako, bez nekog određenog cilja osim da dosegnem nekoliko ekspozicija kojima mogu da se igram. Radio sam pod malim blicem u aparatu (bilo mi mrsko da kačim veliki) i jedini pravi zadatak beše da napravim snimke koji su pravilno osvetljeni. Nije bilo lako, ali sam uspeo: na kraju sam se malčice igrao nekim filterima i na kraju dobio ovo:

No, bilo je tu još zanimljivih uglova (ovo nije cela širina palete đinđuva) i efekata (mada je dominirala baš ovakva obrada), pa je opet radila statistička metoda “eci peci pec”… Ne: dopala mi se ravnoteža koju sam, sasvim slučajno, pogodio sa ova dva krupna komada na ključnim tačkama kadra. Scenu sam iskosio tokom slikanja i uopšte nisam imao ideju da dobijem baš to. Eto, da ona fotka rano popodne nije ispala škart, ko zna kad bih došao do ove. Mišn akomplišd. Winking smile

Kako biti obrazovaniji od Galileja? (V)

Darvinova teorija

Možda smo dosadni sa ovim slikama mladih naučnika koji gledaju kroz vas dok zamišljaju gde se može popiti za male pare, ali smo sigurni da ne želite da od vas krijemo istinu.Evolucija se dogodila i permanentno se događa. Darvinova knjiga “Poreklo vrsta” i danas je validna, kao što je bila i prije vek i po – jer je na tragu naučne istine kad dokazuje evoluciju kroz prirodnu selekciju. To revolucionarno učenje na ponos Homo Sapiensu, samom svojom naučnošću, trn u oku je hrišćanskog fundamentalizma; u naše vreme traje snažan i organizovan pokret klera, naročito u SAD, koji uz pomoć korumpiranih političara i nadrinaučnika nastoje da marginalizuju Darvinovu teoriju i osnaže kreacionizam kao „učenje“; meta su im školski planovi i programi, traže nastavu veronauka i ustoličenje dogmatizovane biologije. Ovaj pasus počinje linkom ka jednom sajtu. Kliknite na njega i pročitajte sve. Tamo piše šta zapravo jesmo, svi mi. Napor koji je učinjen da se ovaj sajt napravi vredan je svake pohvale, i podstiče na razmišljanje koliko smo neozbiljni i lenji da razumemo same sebe, kao da će to neko drugi za nas da učini.

Nastavite sa čitanjem… “Kako biti obrazovaniji od Galileja? (V)”

Google u slavu Luja Dagera

Danas je tačno 224 godine od rođenja jednog od pionira fotografije i Google u to ime objavljuje prikladni doodle.

Istražite više o Luju Dageru

Louis-Jacques-Mandé Daguerre je rođen 18. novembra 1787. godine u Parizu. Umetnik posvećen arhitekturi i pozorištu, a sa poznavanjem hemije, bio je skoro idealan da se nađe na pomoći Niseforu Nijepsu, kreatoru prve fotografije u današnjem smislu te reči. Dager je nastavio istraživanja nakon Nijepsove smrti (1833) i uskoro razvio postupak koji je nazvao dagerotipija. Zanimljiv podatak koji nalazim na Vikipediji, a za koji nisam znao:

1839. Дагер је представио своју прву дагеротипију. Исте године француска влада је патентирала дагеротипију и омогућила слободну употребу широм света. Луј Дагер је тиме стекао своју пензију.

Zanimljiv vid humanističkog pogleda na svet…

Prva fotografija na kojoj se vide ljudi - Pariz 1838.

Uglavnom, Dager je stekao slavu svojim principom hvatanja svetlosti na fotoosetljivu ploču. Ako i nije formalni izumitelj fotografije (ta slava, ipak, pripada Nijepsu), možemo reći da je njegov rad i te kako doprineo popularnosti tehnike. A neki njegovi radovi su danas obavezno štivo u istoriji fotografije. Rad koji vidite je iz 1838. i danas se smatra prvom fotografijom na kojoj se vide ljudi. Pomalo zapanjujuće, s obzirom na to da je ekspozicija trajala deset minuta…

Parobrod “Vili”

Baš me briga za Diznija, nego ovaj crtać jeste bio revolucionaran.

Miki Maus prvi put na filmskom platnuNa današnji dan pre tačno 83 godine, 18. novembra 1928. godine, premijerno je prikazan animirani film Volta DiznijaSteamboat Willie“. Film je istorijski bitan zato što je to prvi animirani film u istoriji kinematografije koji ima potpuno namenski produciran i sinhronizovan zvuk. Pre toga je bilo napravljeno nekoliko animiranih filmova sa sinhronizovanim zvukom, ali to su bili slučajevi naknadne sinhronizacije već zabeleženih zvukova.

Takođe, ovo je film koji promoviše miša u belim rukavicama Mikija Mausa i njegovu šta-li-mu-dođe Mini. Istina, postoje ranija dva filma u kojima je Dizni upotrebio te likove, ali oni nisu objavljeni pre premijere ovog filma.

Uzgred, možda niste znali: Volt Dizni je hteo da se miš zove Mortimer, ali je to sprečila njegova supruga. A pravo ime Mini je – Minerva. Surprised smile

Nastavite sa čitanjem… “Parobrod “Vili””

Fotografija dana, 17. novembar 2011

Ovo bi moglo da boli… A sad jedan dokument na moj račun.

Bez obzira na varijabilni tempo objavljivanja na Suštini pasijansa (a tako će i ostati), neki plan mora da postoji. To je posebno postalo izraženo sad kad je organizovana ekipa saradnika (uskoro kreće i četvrti stalni saradnik): valja praviti rasporede.

Otkad sam krenuo sa Suštinom pasijansa prošlog marta, za planiranje koristim jednu visoko sofisticiranu metodu uz pomoć nekih uređaja i materijala: išpartam lenjirom komad papira, udarim datume koji slede i vremenske odrednice koje inače koristim, zalepim papir selotejpom, pa opal’ plajvazom po njemu. Smile with tongue out

Sad će se naći neko da primeti da sam ja svojevremeno trubio o temo nekom programu koji služi za uređene tabele. Jesam, trubio sam. I ne, Excel nije toliko udoban i efikasan kao što su to papir i olovka. Ovo na stolu mi je uvek u prednjem planu, a ne zaklanja druge sadržaje na ekranu: mogu da se skoncentrišem gledajući u raspoložive vremenske slotove ili da razmišljam okolo-naokolo škrabajući po poljima. Pričajući tako sa Milošem o raznim iskušenjima te vrste, rešim da mu ilustrujem metodu koja se pokazala efikasna za jednog korisnika tokom osam meseci; sad je postala nedostatna u višekorisničkom okruženju… I pošaljem mu fotku koju sam posle još obrađivao i igrao se u pokušaju da istražim razne presete.

Ljuta metodologija, a? Winking smile Taj crvenkasti ton pri dnu je odsjaj sa mojih obraza, pocrveneo sam od stida… Embarrassed smile Not! Just kidding

Našao sam zanimljivu kombinaciju preseta koja će dobro poslužiti za isticanje kontrasta nad detaljima. Posebno me se dojmio taj blagi gubitak fokusa na slici; ne govorim o zamućenosti u prednjem planu (makro režim, fokus na sredini), nego ukupnom dodatnom utisku; kad bih vam pokazao neobrađenu fotku, videli biste da to nije mutno. Nisam znao šta ću dobiti, a nisam ni zamišljao unapred šta bih hteo; sa te tačke, mišn lost; nego sam ipak nešto naučio, pa je mišn ipak akomplišd.

Koliko često…

Imam nekoliko pitanja za vas. Zamislite ih kao jedno pitanje, pa pokušajte da odgovorite.

Preseci žicu i počni da živiš, ako ne umeš drugačije.1. Koliko često provodite 24 sata ili duže bez kontakta sa resursima na Internetu? Kada vam se to poslednji put dogodilo?

2. Kako reagujete kada ste nasilno offline (npr. nestane struje ili, daleko bilo, računar je u kvaru)? Da li se zbog toga nervirate, makar prikriveno?

3. Koliko društvenih mreža pohodite? Jeste li ponosni na taj broj?

4. Da li vam obilje sadržaja na Internetu pomaže ili odmaže da završite planirani posao? Da li biste bili efikasniji kada biste Internet imali samo 3-4 sata na dan?

5. Kada neko postavi retoričko pitanje “kako smo samo živeli pre bez Interneta”, šta pomislite? Date li neki odgovor u sebi ili samo ponovite to isto pitanje?

6. Poslednji vic koji ste saznali – da li ste ga čuli uživo od nekog ili ste ga pročitali sa ekrana? A da li ste ga poslednji put ispričali ili poslali e-poštom?

7. I najvažnije pitanje: šta je najvažnije što bi danas bilo različito u vašem životu da se Internet nikad nije pojavio u ovom obliku kojim danas raspolažete?

 [EDIT: navalili odgovarači da numerišu odgovore na taksativno postavljena pitanja, pa nisam imao kud nego da numerišem i sama pitanja.]

P.S. Pozdrav prijatelju koga neču neću imenovati i koji se veoma zabrinuo za moje zdravlje samo zato što nisam postavio nikakav prilog na Suštinu pasijansa celo popodne i veče, do sitnih sati. Pobogu, čoveče: isključi računar i živi malo.

Begunac je uhvaćen na delu

Ako imate malo dete, bilo bi bolje da ne gledate ovo… Kad premotam 19 godina unazad, sećam se sličnih scena u rođenoj kući… Ali tad nisam imao resurse za hvatanje dokaza.

A kad smo kod resursa za hvatanje dokaza, pogledajte opet šta se dešava od 1:20 nadalje… Dasa je očigledno provalio špijunažu i odlučio da ukloni kameru… Faca govori sve.